Dobro smo naučili šta je drama. Prolazili smo i tragedije i komedije (obično crnohumorno obojene). Imali smo toliko puta i dramu u užem smislu, koja po definiciji prikazuje sukob suprotstavljenih stavova od kojih svaki teži pobedi. Dobro, mi nemamo direktno sučeljavanje suprotstavljenjih stavova. Bar danas. Ali imamo televizije, organizacije, pojedince koji, svako na svom kanalu, iznosi te stavove. Krajnji ishod je, naravno, pobeda. Pa ko nas više ubedi. Zatim, doktorirali smo monodramu. Monodrama- jedno lice govori svoje misli. Može da ima elemente i melodrame- sentimentalna tematika, sa patetikom, često prožeta jezivim situacijama. Monodramu sa elementima melodrame gledamo svaki dan. Dovedena je do savršenstva. Malo su teme postale izlizane, ali i dalje pali. Kao Kasandra. Šeherezada. Dramske pauze, suze u očima i stvaranje ničim izazvanog naboja kod posmatrača, malo podsećaju na Malu nevestu. Kada mala nevesta prospe pirinač, ide nekoliko sekundi pauze, gledanje u oči, prateća muzika puna neizvesnosti. I to smo usavršili. Samo što se ne prosipa pirinač, nego reči, reči, bujica reči, pokoja suza, pa ta pauza, pa dizanje naočara, pa pauza, pa niz retorskih pitanja, pa pauza, pa drčni izliv smelih reči, pa pauza. Možemo tu da dodamo i elemente šizofrenije. Ponekad, dobijemo i primese antičke drame. Lik, sam na pozornici izgovori nešto, a onda se pojavljuje hor koji beskrajno ponavlja, kao mantru, reči- silovatelji, strani plaćenici, fašisti i nasilje. Često i aplaudiraju. Mehanički, kao roboti. Mnogi ljudi dožive katarzu. I drama je uspela.

Međutim, oni koji ne dožive katarzu, imaju utisak da sve vreme gledaju farsu. Podvrstu komedije u kojoj su likovi karikirani, a zapravo se radi o nesporazumu. Pa onda onima koji sve doživaljavaju kao farsu bude smešno (jer komedija bi trebalo da izaziva smeh). I čekaju da se taj nesporazum reši. Čekaju, čekaju, pa shvate da je đavo odneo šalu i da se zapravo i ne radi o komediji. Već o nekoj farsi, novoj podvrsti, ali tragedije. I onda čovek ne može samo da se odluči i definiše da li je, kao posmatrač, nesrećni ili tragični junak onog što posmatra.  Ili, u čemu učestvuje- jer vidi da se nalazi direktno u priči. Tu već odluku donosi stepen inteligencije.

Ono što još nismo imali i što je u povoju kod nas, kao vrsta, jesu igrokazi. A njih poslednjih dana imamo na sve strane, u najrazličitijim interpretacijama. Igrokaz je vedra igra namenjena deci (deca igraju), kada se posmatrač (dete), na humorističan način upoznaje sa porocima i onim lošim stranama života. Zbog toga bi igrokaz bio često jednostavne radnje, sa ne toliko dubokim porukama, prilagođen deci za izvođenje- da ne podrazumeva veliki talenat i trud. Na primer, odglumiti ljutnju. Ili, odglumiti uvređenost. Ili, slagati roditelje da su te drugari vređali. I na kraju, onesvestiti se. Deca s lakoćom savladavaju takve komade, sve se srećno završi, lagano je za gledanje i većinu igrokaza mogu da svare i ljubitelji indijskih serija.  Kada se igrokaz završi, deca budu nagrađena aplauzom i bombonama. Jer, treba ih podstaći da  i dalje glume. A trud i NAPREDOVANJE u dramskim poduhvatima je neophodno i neizbežno. Kad živite u zemlji igrokaza.