Ne tako davno, pre nekoliko godina, u tekstu za jedan portal sam pisala o Fejsbuku kao ljutom protivniku svega normalnog. Tada nisam imala profil na ovoj društvenoj mreži. Fejsbuk je bio nekako u začetku još uvek, a ja sam gledala na to kao na neki prostor gde zaludni kače svoje slike, promovišući se ni za šta, iz dosade, gluposti ili obesti. Međutim, kako je vreme prolazilo, svoj stav sam izmenila. To ne znači da sada ne mislim da mnogima Fejsbuk i služi samo za promociju obrva, tanjira, standarda ili lečenje kojekakvih duševnih boljki. Ipak, Fejsbuk je postao i mesto informisanja, glavno mesto za marketing, nekima jedino mesto da se njihov glas čuje, mesto koje ima često i glavnu ulogu u humanitarnim akcijama, mesto koje je ponekad jedina tabla na kojoj se ispisuju i one druge istine koje ne možemo čuti zbog jednoumlja, zaposednutih medija i slično. Kako god, sve se to vremenom nekako izmenilo, pomalo dosadilo, ali ne jenjava. Posle Fejsbuka su se pojavile i druge društvene mreže kao osveženje, ali i kao novi mamac i  nova dilema- kako koristiti na neki razuman način, kako iskoristiti prednosti i ne podleći manama istih.

Razmišljajući o tome pre nekoliko dana, a i listajući razne sadržaje po Instagramu i Fejsbuku, pomislih kako se na ovim mrežama formirao i jedan poseban rečnik. Nešto što se koristi isključivo tu, čije značenje zna uglavnom većina određene grupe, u zavisnosti od sadržaja. A onda sam videla sliku jedne devojke. Na slici njih nekoliko, neko opušteno društvo, a iznad slike piše TB. Pomislih da su to inicijali. Onda to videh i na nekoliko drugih fotografija.

Sutradan u školi pitah moje devojčice da li one znaju šta to znači. Kao iz topa mi rekoše- „Pa, tebe. Znači tebe.“ Hm, Dobro. „Ali šta znači kad napišeš TEBE iznad slike, na kojoj je pritom nekoliko osoba?“ „Pa, to znači- tebe volim najviše.“ A taj koji se krije iza TB, pretpostavljam, mora znati da se odnosi na njega. Dakle, dobro, dva slova- čitava rečenica.

To me malo pokrenu da istražim stvar malo više. Napravih jedan istraživački potez i zamolih učenice da mi u slobodno vreme, ako mogu, ispišu što više skraćenica koje koriste svakodnevno na društvenim mrežama. Sutradan dobih spisak- preko stotinu skraćenica! Uz komentar: „Nastavnice, nije to sve, ima još puno, ali dok se setimo…“

Dovoljno je i ovo, pomislih.

Krenuh da čitam. Od tih oko stotinu skraćenica bilo je i onih koje viđamo svakodnevno i koje su postale uobičajene- OMG, WTF, OK  i slično. Međutim, tokom čitanja uvideh da tu i ne postoji određen broj reči koji se skraćuje. Skraćuje se sve, skoro svaka reč koja se koristi. I to po tačno uređenom sistemu. Najveći deo skraćenica nastaje tako što se izbace samoglasnici. Tako umesto NE ZNAM dobijamo NZNM, umesto LAKU NOĆ- LKNĆ, umesto ŽIVOT- ŽVT, NEMA VEZE- NMVZ… Oni suglasnici koji su bez početnog samoglasnika teški za izgovor na samom početku reči, dobijaju privilegiju da samoglasnik ispred njih ostane. Tako umesto IZVINI dobijamo IZVN, umesto OSTALI- OSTL, umesto OBLIK- OBLK  i slično.

Objasnile su mi kako izgleda dopisivanje na mrežama. Svaka reč koja može da se skrati, bilo kojim sistemom- odbacivanjem samoglasnika, poslednjih slogova ili na neke druge načine, skraćuje se. Onda se dobijaju poruke koje liče na ovo- OKČ SL NA INSTA U PON. Ovo bi značilo OKAČI SLIKU NA INSTAGRAM U PONEDELJAK. HOĆEŠ LI DA GLEDAMO TELEVIZIJU ZAJEDNO bi izgledalo ovako- HĆŠ DA GLED TV ZJDN? AJCPSV bi značilo- AJDE, ĆAO, PA SE VIDIMO.

Shvatih da ovim sistemom skraćenica piše većina mladih školaraca. Stečena je rutina, pa se uopšte i ne razmišlja o njima. Poruke se pišu opušteno, sasvim normalno, bez razmišljanja, kao da su u pitanju cele reči.

Ispitah još neku decu izvan mog odeljenja. Situacija je slična. Na pitanje zašto to rade, da li je suviše teško pisati cele reči, rekoše da nije, nego je, jednostavno, nepotrebno, a ionako svi znaju šta znači, zašto gubiti vreme, lakše je.

Da se razumemo, devojčice koje su mi sastavile spisak od stotinu skraćenica su dobri đaci. Na pismenim zadacima dobijaju petice. Rečite su, poznaju pravopis. Na Fejsbuku i Instagramu- pišu drugim jezikom.

I zaista, stvoren je novi jezik. Kao nekada šatrovački. Samo što je ovo, izgleda, dosta masovnije. Društvene mreže postaju svet za sebe, neki drugi život u koji se uvučemo dok gledamo u telefon i računar, svet koji ima svoj jezik, svoj sistem funkcionisanja. Svet u kojem je mnogo više dozvoljenog nego u stvarnom životu, gde je manje sramote, manje kontrole, manje pravila. Neko je skoro pomenuo da će čas u školi postati jedino mesto gde će deca zaista da žive. Da žive, u značenju da žive životom na koji smo navikli, da gledaju jedni druge uživo, komuniciraju naglas. Nešto mi se čini, biće i to narušeno.

Ne znam da li se treba boriti protiv toga. Prvenstveno, protiv jezika na mrežama. Dok novi jezik ne zakorači u ovaj drugi, stvarni svet, možda je sve i bezazleno. VRVT… (verovatno) VLJD… (valjda)

A, do tada, AJCPSV!