Prvi je januar.

Kažu da valja početi neki posao na ovaj dan, pa da nas isti trip potom vozi tokom cele godine. Kažu to isto i za Božić. Mi, pravoslavci, kažemo i da nije još nastupila Nova godina, već da je eto 14. januara, ali ajde sad, dve nedelje gore, dole, kao da je bitno. Slavićemo dva puta, šta nam teško. Malo zbog običaja, malo zbog inata, malo da nerviramo i one odveć pravoverne, kao i one koji su s obe noge u mejnstrimu. Uglavnom, valja nešto napisati za Sovu i otvoriti novo poglavlje u eri našeg portala.

Bila je ovo prilika i da se setim svojih raznih dočeka. Na jednom sam, kao brucoš, dobio gajbu piva kao prvu nagradu na lutriji, pa smo to onda popili za reprizu. Godinu 2000. sam dočekao u manastiru gde nam je jedan ortak, pre počinka, na sintizajzeru odsvirao himnu „Hej, Slovni“. Taj instrument se verovatno zatekao u konaku kao ispomoć iskušenicima da sviknu na note i pojanje. Jedna Nova godina me je stigla u skoro praznom busu kod Kokinog Broda dok sam putovao na relaciji Beograd-Nova Varoš. Majstor je upalio svetlo tačno u ponoć i poželeo putnicima srećnu Novu, a nas petoro mu je u jedan glas odgovorilo sa – „Takođe“. Na jednom dočeku u stanu, gde smo banuli posle aftera u gradu, jedna od devojaka na zabavi imala je gušt da svaku čašu vina koju eksira razbije o zid. Pomno sam pratio kad joj je čaša bila pri dnu, kako bih zalegao na vreme. Jednu, pre petnaest godina, nisam dočekao sa curom u koju sam bio zaljubljen. Rastali smo se pre ponoći. I ja se posle toga više nikad nisam zaljubio. Što je i dobro.

Mnoge Nove godine sam dočekao sam. I bile su odlične. Ovu sam ispoštovao uz TV program. Prvo sam gledao epizodu serije „Nečista krv“, pa sam zatim uz muziku RTS-1, meže i kokakolu uplovio u 2022.

Ali zadržao bih se pre svega na „Nečistoj krvi“...

Ova serija polako ulazi u finale i u svakom smislu je kvalitetna. Od glume preko režije, do produkcije. I ta tamna nota fotografije mi se posebno dopada. Savršeno se uklapa u priču. Scenario je inače napisao režiser Vojislav Nanović (1922-1983) i taj manuskript je bio dugo zagubljen u nekoj fioci. Nanović je uspešno izvršio sintezu mnogih Borinih dela, pa se stoga njegova adaptacija može gledati kao potpuno nezavisna celina neopterećena književnošću. Posebno ako ste blagosloveni prethodnim nečitanjem Stankovića, pa vam ne smetaju Nanovićeve korekcije. Sreća je i to što taj isti scenario nije ekranizovan za vremena kad je i pisan, već je sačekao da Milutin Petrović to uradi sa mnogo moćnijom produkcijskom podrškom. Zahvaljujući tom spletu okolnosti dobili smo jedno moderno delo, bez previše karasevdaha i južnjačkog patosa, uz pravu meru erotike. O surovosti nekih scena može se reći samo – svaka čast.

Posebna pohvala za glumu bi trebalo da ide Hrvatu Leonu Lučevu koji u seriji igra starog gazda Jovču. Lučev je bolje od svih, računajući i Vranjanca Bandovića, najvernije pokupio lepotu vranjanskog govora. Pored Lučeva, u seriji su odlično svoje uloge odradili i dvoje mladih „stranca“ – Albanac Forist Bajgora koji igra Jusufa i Makedonka Sara Sandeva koja igra Sofku. Ljubomir Bandović, kao gazda Marko, svoj je na svome. I u Vranju i u domaćoj produkciji. Stasom, glumom i karakterom ovaj glumac je adekvatna zamena za jednog Pavla Vujisića. O divnom nesnalaženju i izgubljenosti Dragana Mićanovića ne bi trebalo suviše trošiti reči, kao i o Bjelogrlićevoj spremnosti da vazda odigra čika Kureta, pa makar se radnja odvijala i sredinom 19. veka na rubu Otomanske imperije. Katarina Radivojević je, ženstvena po prirodi, svoj posao  odradila više nego muški.

Serija je značajna i zbog toga što doprinosi decentralizaciji mesta radnje. Takve su još serije i Kljun čija radnja je smeštena u Suboticu, Kalkanski krugovi u okolinu Aranđelovca, Koreni u Trstenik, Crna svadba, delimično u istočnu Srbiju, kao i Besa na primorje.

Ova ekrenazacija će sigurno doprineti i novoj popularizaciji Borine književnost. Ne treba zaboraviti da je to čovek koji je svom mlađem kolegi u Ministarstvu vera Kraljevine SHS, savetovao da svoje pisanje usmeri na običnog čoveka i život koji se odvija po kasabama, mahalama i dvorištima, a ne da bistri svetske teme. I da je tom mlađem kolegi bilo ime Ivo Andrić.

Moj poslednji pokušaja da čitam Boru Stankovića doživeo je brodolom. Boravio sam sa društvom u Vranju pre desetak godina i taj grad me je odradio taman kako treba. Obišao sam i gornju i donju mahalu, bio u baba Zlatinom sokaku, video rodnu kuću oca Justina, prošao pored mesta gde stoluje preosvešteni Pahomije, kilavom zakonodavstvu Srbije poznatiji kao Tomislav Gačić, zatim sam visio po nekim klubovima i na kraju završio na brdu Pržaru, u kafani okruženoj borovima, odakle sam uživao u pogledu na Preševsku dolinu, uz mešano meso i Skopsko pivo. Drugarica iz Vranja nam je tada ispričala anegdotu kako je jedna mlada Romkinja istetovirala podlakticu rečima: „Ću da umrem za Miki“ i da je, nakon što ju je Miki ostavio i otišao u Beč, nevešto prekrižala tetovažu i strelicom na koži ukazala na nastavak teksta koji je glasio: „Neće se važi“. Ortak iz Niša je, već pri kraju simpozijuma, dodao i to da je svaki čovek na gubitku ako ne overi „krovove Pariza i svetla Vranja“ i mi smo se, prilično zagrejani, složili s tom tezom. Kad sam se vratio doma i pokušao da čitam Stankovića obogaćen boravkom u njegovom rodnom gradu, prosto nisam mogao. Uzeo sam Murakamija kako bih se što pre distancirao od prezasićene balkanske emotivnosti i derta.

S početkom emitovanja serije čuo sam se i sa prijateljem i bivšim cimerom koji vodi poreklo iz Vranja i preziva se, a kako drugačije nego Stošić. Rekao sam mu da gledam seriju i da ne mogu čudom da se načudim šta su mu sve radili preci. Koliko samo gorčine, nesuglasica, nasilja, prosute krvi, maltretiranja slabijih, posebno žena, zatim incest..., dramio sam preko telefona. Saslušao me je strpljivo. I rekao kratko i jasno: „Kao da su tvoji bili bolji“.

A kako nam se Bora vraća u svojoj ogoljenoj surovosti, shvatio sam u nastavku TV programa gde su se, pauzirani skečevima glumaca i voditelja, smenjivali pevači kao na traci. Kad je Ceca otpevala svoju numeru „Beograd“ setio sam se da Srbska Majka, a od skoro i Baka, vodi poreklo iz Žitorađe. I da ima tu zavodljivu putenost južnjakinja na koju je pao i komadant Arkan, kao što je Mitke pao na Koštanu, a gazda Marko na Sofku. Onda mi je Ceca zaličila na meksičku divu i takođe južnjakinju Selmu Hajek dok u filmu „Od sumraka do svitanja“, pleše sa zmijom o vratu praćena hitom „After dark“ u izvedbi Tita i tarantule. Pomislio sam instinktivno kako se čitav RTS-ov novogodišnji program mogao pretvoriti u onaj horor na kraju filma. I ovaj moj doček Nove godine učiniti najnezaboravnijim.

Onda sam shvatio da je već kasno i krenuo sam na počinak. Poslednje čega se sećam, pre nego što ću utonuti u san, jeste da bi u srpskoj verziji kultnog filma Roberta Rodrigeza adekvatna zamena za Harvija Kajtela mogao biti niko drugi do naš brat i od sudbine uvek jači – Mitar Mirić.