Vladimir (1976-2018)

Slučaj Vladimira Cvijana je trebalo da je i dalje glavna tema u Srbiji, ali nažalost, lako je i za svega nedelju dana, svedena na nivo vesti, što je i bila želja aktuelne vlasti. U međuvremenu mu je pronađeno grobno mesto, zahvaljujući nekadašnjem radikalu Nemanji Šarovići koji je obelodanio tu informaciju fotografijom sa Lešća. Na ploči piše samo ime (VLADIMIR), i dve godine, ona kad je došao na svet (1976) i kad je sa njega, po još nerazjašnjenim okolnostima otišao (2018). Između je crta, koja, kako pesnik reče, predstavlja ceo jedan život. Saznali smo i da je Cvijan kremiran. Nalog je izdao njegov otac i profesor Biološkog fakulteta, koji je preminuo u međuvremenu. Saznali smo i da su bivša supruga i sin tek preko medija bili informisani šta se desilo sa bivšim suprugom i ocem. U „Politici“ je neko objavio i čitulju Cvijanu, sa tekstom „Praštaj što smo ćutali“ i potpisao dva člana advokatske komore, Jugoslava Tintora i Viktora Gostiljca. Pomenuti advokati su kazali da ne stoje iza tog „oglasa“, pa je Cvijanova smrt, postala i povod za neslane šale. Ili neki rekvizit kojim se, poput belog čaršafa u igri duhova, plaše, ucenjuju ili kažnjavaju ljudi iz struke koji su svojim nečinjenjem bili učesnici u zaveri ćutanja. Saznali smo i da je, prema pisanju medija bliskih vlastima, Cvijan završio u Dunavu, jer se napio i samoubio. I da je obdukcija pokazala tragove alkohola u krvi. Mediji koji nisu bliski vlastima tvrde da je bivši sekretar predsednika Tadića i potpredsednik SNS-a, ubijen na nekom savskom splavu i da je bačen u vodu. Leš će, kako tvrde, posle izvesnog vremena isplivati u Dunavu. Ti mediji, takođe kažu da obdukcioni nalazi pokazuju da je Cvijan imao tragove mučenja na telu, ali pošto je u međuvremenu kremiran, ekshumacijom se to više ne može utvrditi. Napominju i da je to bio prvi ozbiljniji posao Velje Nevolje. Ističu i da postoji neka veza između ove smrti i smrti Olivera Ivanovića, koja će se desiti desetak dana nakon Cvijanove...

Hipoteze se samo gomilaju, dodatne informacije pristižu, a kako će se ova priča završiti, ostaje da se vidi. Verovatno kao desert brojnih afera koje je pobrojao Evropski parlament i stavio ih na račun aktuelnoj srpskoj vlasti.

Ne treba napominjati da su dva glavna jela sa tog računa – Jovanjica i Krušik.

Dosije „Štajnfeld“

Danijelu Štajnfeld ne znam kao lepu Mariolu iz Ivkove slave, pošto taj rukorad domaće filmske produkcije nisam gledao. Gledao sam je u Beogradskom dramskom pozorištu, u predstavi „Mleko“, i u još jednoj kojoj sam zaboravio ime. Danijelu sam, međutim, zapamtio upravo zbog imena tj. prezimena. I što je bila skroz simpa cura. Kasnije sam je, shodno životnim okolnostima, zaboravio kao što sam zaboravio i ime druge predstave u kojoj sam je gledao. Ovu prvu pamtim, jer je u njoj Vesna Čipčić izvadila sisu.

Danijela se u međuvremenu preselila u Ameriku gde je snimila dokumentarni film „Zaceli me“, koji je 2020. prikazan na prestižnom Sarajevskom festivalu i govori o žrtvama silovanja. Uradila je veliki broj intervjua sa osobama koje su pretrpele tu vrstu nasilja, montirala je materijal i onda se setila da bi toj priči, kao šlag na tortu, mogla dodati i svoje iskustvo. Na starom lap-topu je pronašla video-klipove koji su nastajali dok se ona, ispostaviće se, takođe kao žrtva silovanja, „ispovedala“ svom kompu, jer nije mogla nikom drugom. Sve je spakovala u dokumentarac i priča je bila zaokružena. Nije samo otkrila ime čoveka čija žrtva je bila, ali je naglasila da je to neki „moćnik iz filmske industrije“.

Ta vest, objavljena jesenas, izazvala je mini-buru u domaćoj javnosti, pa je igra „detekcije“ mogla da počne. Danas, čak i vrapci na grani znaju da je ta siva eminencija - Branislav Lečić. A razlog zbog kojeg je rešila da otkrije ime siledžije, jeste saznanje da je slavni glumac imao nameru da polaznike škole „Stvar srca“, koju je vodio arkanovac i opskurni lik, Mika Aleksić, doškoluje u svom studiju „Lekart“. To je za glumicu, kako tvrdi, bila kap koja je prelila čašu. I stvar, ne više lične tragedije i filmske umetnosti, već društvene odgovornosti.

Danijela je otkrila i detalje kako je postala žrtva nasilja. Leka ju je nakon šetnje po parku, umesto kući, odvezao kolima na neki obod Beograda (Ritopek, prim. aut.). Kaže da joj ništa nije bilo sumnjivo, jer se sa starijim kolegom pre toga uljudno družila i više puta vozila automobilom kad bi išli na gostovanja sa predstavom „Dnevna zapovest“ u kojoj su oboje igrali glavne uloge. A zašto se našla s njim te večeri, objasniće da joj je Lečić trebao kao mentor ili neko ko će svojim potpisom uglednog kulturnog delatnika omogućiti da lakše dobije američku vizu za rad. Ne kaže, ali može se zaključiti, da je zbog toga pristala da ode u Ritopek, gde Leka ima kuću i odakle puca pogled na dvomilionski Beograd.

Danijela i Leka su posle te „ritopečke epizode“ i dalje igrali u pomenutoj predstavi, da bi glumica, te iste godine, otišla za Ameriku. Četiri godine nakon toga, Danijela se, bogatija za iskustvo psihoterapije, vratila u Srbiju na kratko i taj period boravka je iskoristila da ponovo vidi starog kolegu. I tajno snimi razgovor u kome ga je „navukla“ da otkrije neke stvari koje su se desile te kobne majske noći 2012.

Taj tajno snimljeni razgovor bio je Danijelina Arhimedova tačka oslonca za dizanje velike prašine u javnosti, ali i nepovratno diskreditovanje poznatog glumca. Puk se već trpa u dva tabora, a kriterijum izbora kome će pripadati, ekstremno i uprošćeno, može glasiti:

1.      da je Leka prevejani velegradski džukac koji je iskoristio duplo mlađu devojku iz Ruskog Krstura

ili

2.      da je mala kurvica (pleonazam sa svrhom) iskoristila velikog umetnika kako bi se dokopala Amerike, a potom i svetske slave, pošto je svoju priču prodala čak i Njujork Tajmsu.

Moj glas ide predlogu pod rednim brojem 1.

A zašto?

Jer se slažem sa Dejvidom Hjumom koji kaže da se o moralnosti ne sudi, već da se ona oseća. Svoje osećanje sam pak lako izgradio čim sam preslušao razgovor dvoje aktera.

Tvrdeći da je uvežbavao tekst neke predstave, Leka je rekao devojci da treba da joj bude čast što je ušla u polje njegovog interesovanja, jer on ne ponižava svoj kurac tako što ga meće u svaku. I to „seksualno“, kako je naglasio. Okej, to smo razumeli. On je, dakle, bitan lik, veliki glumac i ex ministar kulture, pa bi svakoj curi, posebno ako dođe iz nekog vojvođanskog sela na vreli bg asfalt, bila čast ako bi se Leka udostojio da joj ga metne.

Glumica je, potom, podsetila kolegu da mu je govorila „NE“.

Leka je objasnio da to ne ide baš tako, jer „da“ je, kad on kaže da je „da“, a „ne“, kad on takođe kaže da je „ne“.

Kad je, međutim, davao izjavu kod Jovane Joksimović na K1 povodom slučaja Mike Aleksića, Leka je tvrdio da je silovanje kada na „žensko NE“, muškarac „ide dalje, preko crte, ostvarujući svoje nagone i životinjske instinkte“.

Izgleda da Leka ima dva spremljena teksta, jedan za kamere, a jedan kad ga tajno snimaju, što je karakter licemera.

Ili možda ima jasno iskristalisan stav, pa je u ovom drugom slučaju, dok je sniman tajno, zaista uvežbavao tekst za neku predstavu.

Čika Hjum bi vas ovde pitao: „A šta je vaš utisak?“

O Lekinoj nasrtljivosti na slabiji pol, izjasnila se ubrzo i voditeljka Hristina Stojiljković kojoj je glumac uporno slao poruke nakon gostovanja u njenoj emisiji „Minut do 12“. Na kraju je, nakon njenog odbijanja, pokušao da je namoli na druženje, tako što joj je poslao poruku u kojoj je naglasio da mu treba PROFESIONALNO. Sva je prilika da Hristini Leka više nije trebao kao sagovornik, ni kao dečko, a verovatno joj nije trebao ni njegov potpis za američku radnu vizu, pa ga je samo odjavila. U međuvremenu, traje spor oko toga čija prepiska iz mesindžera je autentična, pošto je i Leka nakon Hristine izbacio na društvene mreže svoju verziju iste. Doduše, bez kvačica na slovima „š“ i „č“, ali sa urednim pozivom na pastu i vino.

U viralu

Agresija je bila prisutna i kad je Leka jesenas pokušao da preuzme Demokratsku stranku. Dragana Rakić, zamenica predsednika DS-a, izjaviće da se taj pokušaj desio kad su krivična prijava i materijalni dokazi protiv Lečića predati sudu. Da li je Leka bio ucenjen od strane vlasti da cepa DS, čisto sumnjam, jer se DS cepa sama od sebe, ali verujem da se ta stranka komotno mogla ugasiti da joj je Lečić postao predsednik. Ovako je samo naneo štetu „Demokratama Srbije“, iako je odmah podneo ostavku na rukovodeću funkciju.

Leka je, kažu stariji, ničim izazvan, preuzeo studentske i građanske proteste posle 9. marta 1991. godine. Par dana je držao maratonske govore kod Terazijske česme, da bi se potom masa mirno razišla, a revolucija proglašena „Plišanom“.

O Lekinoj posesivnosti dovoljno govori i to što je bio osnivač pokreta „Moja Srbija“. Naglasak je na ovo „moja“, a kako je pokret završio utapanjem u DHSS nije vredno pomena. Kao ni sam DHSS.

To što je, kao Bajazit, dao da se zadavi stariji brat Jakub i potom preuzeo Osmansko carstvo na Kosovu, Leki se ne može staviti na dušu, ali ubedljivost s kojom je odigrao pomenutu ulogu govori da je nešto moralo doći iz karaktera, a ne samo od glumačke veštine. Setite se samo Dare iz Jasenovca koju je odigralo dete bez majke.

Iz svega ovoga zaključujem da Leka voli da prisvaja stvari. Pa zašto onda ne i curu koja uskoro ide u Ameriku, potreban joj je potpis, nema drskost beogradskih riba, pa je čist zicer. Kao i DS koja je ispod cenzusa.

Ali bi, šta bi.

Nakon optužbe da je nasilnik, Leka međutim nije potonuo. I pokazao je karakter borca. Ili ranjene zverke. Grešku je napravio kad je počeo da se samosnima, čime je dodatno pogoršao svoj i onako poljuljan društveni status. Odgledao sam klip, gde je tvrdio kako mu je duša ženskog roda i kako je, kao takva, silovana. Ispovedio je i svoju veru u Gospoda našeg Isusa Hrista.

Još jedan klip je snimio kad je „prošao poligraf“ u kome je na kraju poslao poljubac onima koji su ga podržavali. U emisiji kod čuvene novinarke Jovane Jeremić na Happy televiziji, gde je taj snimak pušten i o kome su gosti vodili debatu, primetio sam transfer blama kod, pazite sad, Dragana J. Vučićevića. Posle Lekine puse, Vučko se zacrveneo kao bulka. I pokazao jedno sasvim ljudsko lice.

Što se tiče Danijele, lako je zasnovati njenu odbranu. Zašto nije odmah prijavila silovanje, može se objasniti hipotetičkim scenarijom. Zamislite da ste perspektivni beli plejmeker iz Evrope (Ruski Krstur) koji dolazi u američki letnji kamp (Beogradsko dramsko) i pored talenta, treba vam i potpis trenera-mentora ala Šejkil O’ Nila (Leka) koji je pritom gej i od koga vam zavisi da li ćete nastaviti karijeru u višoj ligi. Naravno, Šek je okej s vama, sve dok vas ne odvede u Ritopek odakle se pruža veličanstven pogled na višemilionski Los Anđeles.

Moje pitanje za muškarce je da li bi nakon što vas siluje hipotetički Šek-Tek odmah prijavili zločin u L.A? Ili biste bili zbunjeni i uplašeni? Pritom vam je olakšavajuća okolnost to što ste ipak muškarac koji se može lakše osvetiti. Posebno u Americi gde možete legalno kupiti vatreno oružje u svakoj malo bolje snabdevenoj radnji.

A zašto je Danijela, četiri godine nakon još nedokazanog silovanja, mogla opušteno da priča sa Lekom, drugo je najčešće postavljano pitanje. Odgovor može biti „rad na traumi“. Za sarajevsku televiziju je rekla: „Što sam više govorila, bilo me je manje sram.“ Jednostavno, ojačala je u međuvremenu, razgovarala je sa velikim brojem žrtava, i videla da nije jedina u toj, dozvolićete, „igri moći“. Prosto – otuđila je svoju traumu.

Kao dugogodišnjem saradniku volonterske ogranizacije koja se bavila marginalnim grupama, znam da osobe koje su preživele trame ne treba sažaljevati.

„One su, prosto jače od vas“, govorili su nam treneri, „i ako ih sažaljevate, mogu vas lako iskoristiti.“

Igrica se, dakle, obrnula. Glavna glumica je preživela traumu i ojačala, dok glavni glumac u međuvremenu nimalo nije sazreo, pa ga je, kao umišljenu veličinu, bilo veoma lako navući na tanak led. Ili razgovor koji se snima. Možda Danijela, pravno gledano, nije bila fer, ali čuvala je Lekin identitet, čak i kad je dobila pretnju da će opet biti silovana ako mu obelodani ime (ne zna se da li je i to snimila). Međutim, kad je Leka potrčao prvi da drži moralne pridike o Miki Aleksiću, pozivajući pritom njegove učenike da pređu u „Lekart“, Danijela je „svom kolegi i dragom prijatelju“ ukazala veliko poštovanje tako što mu je uvalila kitu. Aseksualno dakako, ali veoma profesionalno. Ili u skladu sa poslovicom koja stoji na početku Tarantinovog filma „Kill Bill“ i glasi da je „osveta najbolja kad se servira hladna.“

Sud će naravno, osloboditi Leku, jer je slučaj zastareo, ali to više nikog neće interesovati. Glumac će uskoro napuniti i 65 godina, što je uslov za penziju, u koju će otići, što po sili zakona, što zbog činjenice da sve manje kolega želi da stane s njim u isti kadar ili na pozorišne daske.

Leko, sve je to zasluženo! I shvati da je to samo nastavak „igre moći“. Možda ti mali problem pravi to što si ti sad dole, ali izdrži. Znamo da nisi pička.