Drobnjak i Mona

Građevina je jedna od ljudskih delatnosti u kojoj se ovaj nebeski narod dokazao na internacionalnom nivou koliko i u sportu. Fenomen su bili majstori iz Crne Trava za koje postoji anegdota da su, pored ljubičica i lasta, vesnici proleća. Kažu, čim čujete Crnotravce da su upalili mešalicu, najlepše godišnje doba je već na pragu. Činjenica je i da su naše firme, i to ne samo u zemljama trećeg sveta već i onim mnogo razvijenim, gradile kapitalne objekte kao što su fabrike, bolnice, kasarne, auto-puteve, aerodrome, brane i drugo. Propašću stare Jugoslavije, nebrigom nove administracije i neuspelom transformacijom tih preduzeća, došli smo do toga da glavne poslove u Srbiji sad obavljaju stranci. Domaći majstori i inženjeri su uglavnom podizvođači. Ili narodski rečeno – posluga.

Bilo kako bilo, iskustva ne manjka. A letimičan pogled na Zorana Drobnjaka, direktora JP Putevi Srbije, daje vam jasan uvid da je to je jedan prekaljeni borac iz stare garde. Ko zna šta je sve tog šezdesetpetogodišnjeg Čačanina i četrnaestogodišnjeg direktora mlelo i šibalo dok nije sazreo za penziju. Ako bismo računali samo funkcionerski period, preživeo je i Koštunicu i Tadića. Ostalo je da vidimo kako će se izboriti sa aktuelnim predsednikom, pošto se Vučić navrzao na ovog teškog centra srpske građevine kao bolest na babu.

Ipak, sumnjam da je ovde reč o uobičajenoj predsednikovoj strasti da maltretira podređene. Pre će biti da je to neki intimniji odnos. Nešto kao kad imate simpatiju, a niste dovoljno zreli da joj to otvoreno kažete, pa je cimate nevešto. Predsednik tako ima običaj da proziva Drobnjaka pred kamerama, zatim da traži od njega da mu podnosi raporte na suvo, zbunjuje ga podacima, izlaže podsmehu seljaka pored čijih njiva se grade putevi itd, itd...

Drobnjak te predsednikove hirove, međutim, podnosi stoički i sa šarmom. A kako i ne bi, kad je to jedan debelokožac lišen sujete. I opterećen brojnim aferama, krivičnim prijavama i još nezavršenim sudskim procesima. Što, naravno, ništa ne znači. Verujem da Drobnjaka Vučić više gleda kao pripitog teča na slavi s kim bi se rado našalio i opustio, a ne direktora javnog preduzeća odgovornog za neke promašene investicije. I to je ljudski, jer ako ste stalno okruženi neiskusnim i ambicioznim saradnicima, miksevima skojevaca i botova, zgrčenih zbog vaše veličine i osećaja da vam sve duguju, logično je da poželite društvo nekog veterana koga krase širina i toplina narodnog čoveka.

A ko je Toma Mona koji je pokušavao pre neki dan da disciplinuje Drobnjaka na terenu slično predsedniku Vučiću?

Toma Mona je hotelijer koji bi najverovatnije ostao iza političke scene da ga kriza izazvana kovidom nije primorala da uđe u vladu. I kome sad, pošto su neki rokovi probijeni, ne gine ribanje od „Vrhovnog komadanta“ (izraz A. Vulina).

Ko je Toma Mona zavisi i od kamere. Oficijalni snimak ga prikazuje kao nadzornika u robovlastičkom društvu kome nije strano da vitla bičem više glave, dok ga onaj tajni razotkriva kao frendli uličar koji pezi pred građevincima. Ili kao još jedan emotikon u naprednjačkoj galeriji.

Tihi bes Đorđa Balaševića

Odlazak poznatog kantautora pokrenuo je duhove na Balkanu. Ožaljen je pošteno. I zasluženo. Bilo je i onih koji su spominjali njegove ispade, patetiku i sl. ali to je manje važno. Jednostavno, Balašević je bio značajan pesnik i muzičar, s velikim talentom i za stend-up komediju. Čovek svog vremena i Vojvodine. Savršeno običan.

Neobičnim ga je međutim činilo to što je, kao osvedočeni emotivac koji je u svojim stihovima udomio brojne lunje, labudice i bube erdeljan, pokazao pravu građansku hrabrost kad to nije bilo nimalo lako. Prvo se suprostavio ludilu u prvoj polovini devedesetih, dok je u drugoj polovini te iste decenije gradio porušene mostove. Ekstremisti su mu zamerali i jedno i drugo, pa nije ni čudo što se panonski mornar, i dete iz mešovitog braka Srbina i Hrvatice, umeo jediti.

Taj njegov jed ili tihi bes najbolje oslikava kratki klip koji se može naći na internetu. Snimak je mlađi od pesme „Dno dna“ (2017) i Balašević za neku, sva je prilika bosansku televiziju, govori zbog čega je bio dezerter i ko ga je u sukobe gurao.

Poenta je sledeća: pre rata su ga u Osjeku dočekivali stojeći kad je ulazio u halu, uz ovacije, dok su mu za vreme rata, neke psihopate zamrljanih naočara (nije rekao da li je u pitanju Šešelj ili ne) tražile da taj isti Osjek posle ruši. Podrazumeva se, mada to Balašević nije rekao, da bi tražili i da puca u svoju publiku.

Balašević, u tom klipu bez imalo patetike, trezveno i mudro, govori kako su ti izraziti negativci, koji su se preigrali i sve zakuvali, glavni akteri i naših sadašnjih života. Razlog je taj što im se sve lako prašta. Čak i pozvi na ubijanja i paljenja. Opisujući vladajuću elitu u u „rascepkanim entitetima“, Balašević napominje da su to ljudi koji umeju da se dogovore SAMO kad treba da naprave firmu za eksport-import. Ili uvale i prime neki nuklearni otpad. Na ruku toj eliti ide što se obični narod prvo odrekne kulture, muzike i higijene samo da bi preživeo. Paradoks vidi u tome što nam bolje može biti kad na vlast dođu razumni ljudi, a razumi ljudi, poentira Balašević, po pravilu se klone politike.

„Nije problem toliki nikad u ljudima koji vladaju, nego u ljudima kojima se tako lako vlada“, udarna je rečenica ove kratke sociološke studije.

Mislim da bi ovaj klip, u kome se oseća tihi bes kantautora, trebalo da bude nastavni materijal u svim državama koje razumeju Balaševića bez titla. Jer žalost za Balaševićem nije samo zbog toga što je umeo sa rečima, već što je bio i čestit soj. Diskretni heroj, što bi rekao Ljosa.

Martovske ide (najava)

Kad su hapsili Velju Nevolju, ja sam ćutao.

Kad su blatili Dijanu Hrkalović, ja sam ćutao.

Kad su priveli Slavišu Kokezu, ja sam ćutao.

Ko sam ja?!

P.S. Ili sačekajte do četvrtka i šokirajte se zajedno sa celom Evropom.