Gejmeri

Jedan od načina zarađivanja na berzi je i putem pozajmljivanja akcija. Pozajmite akcije, možete s njima da trgujete ili ne trgujete, ali posle određenog vremena u obavezi ste da ih vratite zajmodavcu. Iskusni vukovi s Vol strita su tu praksu prvo izmislili, a potom i rado koristili čim osete da je neku firmu pregazilo vreme (Nokiju, npr.) i da će vrednost njenih akcija u narednom periodu samo padati. Lešinari tada pozajmljuju akcije od ugrožene firme, prodaju ih u startu i onda ih pred istek roka ponovo kupe, ali po mnogo nižoj ceni. Razliku između prodaje odmah nakon pozajmljivanja i kupovine pre vraćanja matičnoj firmi – zadržavaju za sebe.

Slična priča je zadesila i lanac prodavnica za video-igre „Gejmstop“ (GME) na koju su se okomili investicioni fondovi sa Vol strita. Biznis ove firme koja je počela sa razvojem pre više od tri decenije i imala preko pet i po hiljada objekata u Americi, zasnivao se na prodaji fizičkih kopija video-igara i specijalizovanih konzola za njihovu upotrebu. Pojavom digitalizacije, a posebno pandemije, taj biznis je međutim počeo značajno da trpi. To su osetili investicioni fondovi, koji su pozajmljene akcije od 20 dolara prodali u startu, nadajući se da će, nakon što je cena istih posle određenog vremena snižena na svega 3 dolara, biti dobri oko 17 dolara po akciji kada budu morali da ih vrate zajmodavcu. Ali onda je nastao haos...

Mladi ljudi, između 18 i 35 godina, umreženi, dobro informisani i sentimentalno vezani za video-igre na kojima su odrasli, dogovorili su se na internet forumu „Volstritbets“ da ne dozvole propast firme koja im je ulepšala (virtuelnu) mladost i počeli su da kupuju akcije Gejmstopa uz dogovor da ih ne prodaju dok ne nabudže solidnu cenu, a kada su investicioni fondovi u obavezi da ih ponovo otkupe i vrate vlasniku. Igra je otišla tako daleko da su akcije pomenute firme, iz čistog zezanja, za kratko vreme, sa 3 dolara skočile na skoro 400. To je dovelo ili će tek dovesti do bankrota svih onih investicionih fondova koji su se nadali da će izlešinariti na Gejmstopu za 17 dolara po akciji, pošto će sada te iste akcije umesto po 3 dolara, otkupljivati za neverovatnih 400 dolara.

Ono što je zanimljivo je i činjenica da je napad ovih mladih ljudi na investicione fondove, bar u dobroj meri, bio motivisan krizom iz 2008. godine, kada su njihovi roditelji ostajali bez posla, a cele porodice bez krova nad glavom. Vukovi sa Vol strita su tu krizu, međutim, prebrodili uz uvećano bogatstvo. Kako će se ova poetična osveta završiti, ostaje tek da se vidi. Gubitnici se nadaju ad hoc promeni pravila igre, uz pomoć državnog intervencionizma.

Ali kako god da se završi ova romantična avantura, pouka ne izostaje. Mladost i revolucija su vazda inspirativne, a okoštali fosili, bili to nekadašnji robovlasnici, feudalisti ili kapitalisti, svoju pohlepu i strast za bogaćenjem nikako ne uspevaju da obuzdaju. Verovatno jer tako dokazuju sebi ili ko zna kome, da su i dalje među živima. Problem je u tome što nove generacije nisu na istoj talasnoj dužini i drugačije shvataju uspeh. Moć, novac, naporan rad, porodične vrednosti i kokain su prevaziđene stvari. Sad je u modi adrenalin i život pun avantura. Ili nešto nalik na video-igrice.

Fridrih Niče bi u ovom slučaju možda rekao da je u pitanju samo novo poglavlje u ratu između Apolonovog i Dionisovog kulta u Zapadnoj civilizaciji.

Lady D.

Afera oko Mike Aleksića, koga bije glas da je strog pedagog, opasan monstrum i impotentni pedofil se jedva stišala, a Velja Nevolja & comp. već su, kao onomad na južnoj tribini, zauzeli glavne stupce novinskih hartija. Ni televizije ne zaostaju ništa za štampanim medijima. Posebno one naklonjene vlastima. Brojni analitičari samo trube šta su Neozemunci radili, s kim su sve bili povezani i na šta su sve bili spremni, uz obaveznu opasku da je naša država, na čelu sa predsednikom i vrhovnim komadantom Vučićem, ipak streptomicin za svaki ološ.

Ono što je međutim sigurno jeste da je falanga Velje Nevolje bila dugo vremena produžena ruka aktuelne vlasti. Ekipa je bila tu kad je trebalo da se disciplinuju Grobari, opozicija, mediji, vlasnici restorana ili neki problematični tipovi. Likovi iz istog miljea su bili tu i kad je trebalo da se obezbeđuje inauguracija predsednika, organizuje bakljada na neboderima za vreme pandemije ili da se mali Danilo odvede na tekmu. Ali kad su se stvari otrgle kontroli, pušteni su niz vodu. U suštini, sve kako treba. Samo što tragovi nečovještva smrde obostrano.

Ova priča će na svoj epilog ipak sačekati kad budemo saznali kakva je uloga Dijane Hrkalović u njoj. Ili metaforično rečeno, da li je dotična osoba žrtvovani pešak belih figura ili crna dama. Njen budući status će umnogome zavisiti od Nebojše iz Beograda. On za sada ne talasa mnogo, što je osobina ljudi koji su ili previše uplašeni ili previše znaju. Verujem da sadašnji ministar vojni i ex ministar policije pripada ovoj drugoj kategoriji.

Ono što posebno fascinira u krizi „Zlatnog doba“, čiji početak se nazire u plastenicima Jovanjice, jeste saznaje i da je Dijana Hrkalović, pored brojnih kontroverzi koje je prate, kao tinejdžerka, napisala krimi-roman od 560 strana. Proći će nešto više od decenije, pa će i doktorirati na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na smeru psihologija. Sva je prilika zasluženo.

Imajući to u vidu, Vučiću bi najeftinije bilo da Dijanu, kojoj su se u glavi izgleda pomešale fikcija i stvarnost, vrati u rodni Požerevac. U porodični dom sa nanogicom ili u Zabelu, gde svoja sabrana dela već štrika čuveni kulturni radnik Milorad Luković Legija. Pitanje je samo da li će se Diksi s tom odlukom složiti, pošto cenim da Nebojiša ne bi imao ništa protiv. I to nema nikakve veze sa njegovim nadimkom. Dečko je dovoljno iskusan da zna da se veliki igrač ne postaje samo žrtvovanjem običnih pijuna, već da je ponekad potrebno žrtvovati i damu kako bi se partija dobila. Ili bar izvukao remi.

Moda

Uhvatio sam sebe kako izgovaram rečenicu „ova današnja omladina“ i odmah sam shvatio da me vreme gazi strpljivo i neminovno. Ono što ne mogu da razumem jeste moda koja se trenuto fura među tinejdžerima. Ne zbog toga što pojedini klinci nose farmerke uz nogu, nešto duže od bermuda, i obuvaju tanke čarape „nazuvice“na letnje patike, već što to rade na 10 stepeni ispod nule. Ne bih da morališem, jer tek tada čovek tukne na otrcano i staro, ali me interesuje ko diktira tu destruktivnu modu čije posledice neće dugo čekati na aktualizaciju. Problem je i kontraefekat. Kada sam jednu tinejdžerku pitao kako je na debelom minusu došla u školu obučena kao da je kraj maja i početak juna, duhovito mi je odgovorila da je „izvukla zdravlje u česnici“.

Ne znam šta je rešenje u celoj ovoj priči. Ako bih se zalagao za tekovine socijalističkog obrazovanja ili one koji se poštuju u katoličkim školama na Zapadu, plašim se da bih zvučao kao neka staramajka. Ako bih rekao da je potrebno oduzeti nacionalne frekfencije televizijama čiji programi obiluju neprimerenim sadržajima bio bih samo ozlojeđeni opozicionar. I više bih naljutio roditelje nego decu. Ako bih ukazao na to kako se predsednik Vučić oblači zgodno i pozvao da ga u tome svi sledimo kao što to trenutno radi premijerka Brnabić (topao džemper, šal oko vrata i sl.) proglasili bi me za bota vladajućeg režima. Ako bih prihvatio aktuelnu modu, bio bih nedozreo za svoje godine kao Željko Mitrović.

Ono što mi trenutno pada na pamet, kao prelazno rešenje i brana nadolazećim pošastima, jeste da se predmet domaćinstvo vrati u osnovne škole i da učenici ne mogu da upišu srednju ako pred stručnom komisijom ne ispletu par vunenih čarapa. Korist bi bila višestruka, jer bi imali zanat u rukama, razvijenije sinapse u mozgu, odvojili bi se od mobilnih telefona i zavoleli bi vunu, koja je, kako svedoči naš veliki pisac Ljubomir Simović, uz sunce, čovekov najveći prijatelj.

Ili je možda realnije očekivati da proleće u naše krajeve počne da stiže ranije.