***

Ivica bez portfelja

Ivica Dačić je postao predsednik Narodne skupšine. Kaže da veću čast nije mogao doživeti. Posebno ako se zna da je dotični gospodin obavljao niz zapaženih funkcija od kojih je ona premijerska, po Ustavu, bila najznačajnija. To što je u vladi Mirka Cvetkovića kao ministar policije bio moćniji i važniji nego kad je bio premijer u vladi s Vučićem kao PPV-om, može da zahvali isključivo sopstvenoj pohlepi. I lošoj proceni. I sad kad kaže da se popeo najviše, znamo da teši sam sebe. Jer zaista se popeo, pošto je predsednik Narodne skupštine po ovlašćenima odmah iza predsednika vlade i predsednika države, ali s obzirom da ovoga puta Vučiću nije trebao ni za suvu šljivu, opravdano je verovati da je Dačiću pomenuto planinarenje poklonjeno za neke buduće ustupke. Ili podelu odgovornosti.

S druge strane ne možemo reći da se ni Dačić nije trudio. Taktika kojoj je pribegao ovoga puta, pošto je od ucenjivačkog kapaciteta ostalo samo „u“, jeste - „umiljavanje“. Bilo ga je zaista otužno gledati kako se preporučuje svedržitelju. Ali to je posao, kako glasi čuvena replika na kraju „Kuma- 1“ a Ivica je majstor svog zanata. Kao voda, on zauzima oblik u zavisnosti od posude u kojoj se nađe. Ako mu je u tom položaju loše, strpiće se dok se ne ukaže prilika da oteče. Lišen je i sujete. Nije ga blam da zapeva, ako treba. Uzeće i bakšiš kad mu se ponudi. Zna i da je bolje ostati u sedlu povijene glave, nego tabanatim lošim drumom i sve nosem orati nebo. Tako je naučio. Tako su naučili i svi oko njega.

Sva sreća po Dačića da u „vrtiću“ u kojem će naslediti Maju Gojković neće biti prave opozicije, kao ni Vojislava Šešelja sa svojim perverznim humorom. Uloga Ivice Dačića u tako štreberskoj atmosferi svešće se samo na to da malo pričuva poslanike. To će mu dati vremena da razmisli o svojoj budućnosti, pošto će skupšina biti živa dosada, nalik trećeligaškoj utakmici bez publike. I sa unapred dogovorenim rezultatom.

Ovde valja istaći još samo pohvalu novom predsedniku Narodne skupštine od strane koalicionog partnera Dragana Markovića Palme. Pet puta je Palma, kako kaže, u proteklih dvanaest godina vodio Dačića na more. Jer da nije bilo Dragana, Ivica bi kvasio noge na Adi Ciganliji. Ovako, ova srpska varijanta Pišonje i Žuge stigli su na skuteru čak do Paralije. Ili tamo gde Jagodina izlazi na more. I jeli su uglavnom giros.

U prilog skormnosti Ivice Dačića, njegov koalicioni partner je dodao još i to da je reč o čoveku koji je imao samo dvoje pantalona dok nije postao ministar spoljnih poslova. Jedne, navodno, radne, a druge paradne. U one radne može da se turi i nešto od alata. Šrafciger, recimo. Takve, kaže Palma, nose električari. Palma je bio toliko ubedljiv da je svaki prosečni gledalac skupšine mogao poverovati i da je „koferče“ bila samo vid socijalne pomoći razvlašćenom Dačiću, ali da je nekako bilo primerenije i manje ponižavajuće da to Božije davanje umotaju u plašt afere. Da je nastavio svoju odu, inspirisan ko zna kakvim muzama, Palma bi mogao da ubedi prosečnog srpskog glasača i da tompuse koje Dačić puši u društvu, recimo Miše Banane, takođe nisu njegovi, nego su pozajmljeni iz državnog fundusa.

­***

Oktobar

Oktobar je vreme kad se slave određeni jubileji ili odaju počasti stradalima. U dva uzastopna dana, prvo slavimo Dan oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu (20. 10. 1944.), a potom se sećamo đaka u Kragujevcu koje su pobili nacisti (21.10.1941.). Ovom prilikom bi trebalo da se setimo i Beograđana koji su stradali posle oslobađanja Beograda, a bilo ih je oko deset hiljada.

Domaći partizani su se nakon što su Crvenoarmejci protutnjali Istočnom Evropom počeli temeljno da se obračunavaju sa klasnim neprijateljem. Ali uglavnom se radilo o ljudima koje je rat osiromašio, dok je saradnja sa Švabama takođe bila upitna. Pre bi se moglo reći da je reč o kohabitaciji, pošto je teško bilo pružiti otpor mnogo jačem okupatoru koji je za jednog svog ubijao 100 tvojih, ne birajući pritom da li su tvoji deca ili nisu. Pripadnike građanskog sloja koji su bili zatečeni kapitulacijom kraljevine i svim onim što je potom usledilo ne možemo po automatizmu stečenom iz ranijih udžbenika povijesti poistovećivati sa ljotićevcima ili nedićevcima. Bilo je tu običnog sveta, obrazovanog i kulturnog, koji su dva puta bili bombardovani (od strane Hitlera i od strane saveznika), a svakako da im nije bilo ni svejedno kad su do njih dolazile vesti iz Kragujevca ili one iz NDH-a. Diverzanti Prle i Tihi, da budemo pošteni, nisu ni postojali.

Dolazak komunista na vlast doveo je do preraspodele imovine. Oni bitni su zauzimali vile po Dedinju i Senjaku, a oni manje bitni kuće i stanove po centru. I ubrzo su se, kao i svi skorojevići, primili na buržujske navike. Tako je stvorena nova klasa ili crvena buržoazija. Kritičari takvog  sistema zaglavili su ili mardelj (Milovan Đilas) ili su se povukli u ilegalu (Koča Popović). Oni neobavešteni i malo tvrđi su, sa verom u Staljina i SSSR, tucali kamen na Golom otoku. Oni čiji se smisao života sveo na lične privilegije i strah da prestonicu zamene vukojebinom iz koje su potekli postali su ljuta birokratija nesposobna da vidi dalje od svog nosa. Iz ovog poslednjeg miljea će se kasnije uzdići bankar Milošević i general Tuđman, koji će udruženim snagama Jugoslaviji konačno jebati mater.

A da su se iskusni komunisti prilikom oslobođenja Beograda uglavnom fokusirali na imovinu, dok je mladost ginula na Sremskom frontu, dokaz je da nisu ni obratili pažnju na čoveka koji je bio potpisnik Trojnog pakta sa Hitlerom u svojstvu opunomoćenog ambasadora Kraljevine Jugoslavije, pošto je Njegova ekselencija bio postanar u Balkanskoj ulici, dok je od celokupne imovine posedovao jedan bosanski ćilim i svoje nedovršene rukopise. Siromaštvo ga je dakle spaslo, jer bi u suprotnom slučaju i Ivo Andrić, o kome je ovde reč, bio opušteno pridodat spisku stradalih žitelja prestonice. A imao je sigurno više putera na glavi od nekog dobrostojećeg vlasnika pekare, trgovine ili neke zanatske radnje, a koji su u očima ljudi tek pristiglih iz šume bili okoreli kapitalisti.

***

Na šezdesedogodišnjacima Srbija ostaje

U sredu nam je crkao televizor na selu, u Murtenici, zbog loše instalacije. Kad mi je majka saopštila tu vest preko telefona, očekujući od mene da odem kod dežurnog električara i prijavim kvar, prvo što mi je palo na pamet, jeste da je pogrešila adresu. Vučić je sad glavni za struju, hteo sam da joj kažem. Skoro je na Pešteru ljudima završio trafo. I to preko vlasnika pečenjare Milorada koji je trenutno na čelu EPS-a. Zvao ga je na mobitel u izravnom prenosu i sa punim ustima, onako preko zalogaja, „zamolio“ da se to ljudima odradi. Majci sam hteo da kažem da ne bi trebalo da zovemo lokalne električare, nego predsednika lično, ali nisam želeo dodatno da pogoršavam njeno raspoloženje, pošto bi se na svu tu njenu muku sasvim spontano nakalemila i misao da je rodila većeg debila, nego što doista jeste (tj. jesam). Sutradan je kvar otklonjen zahvaljujući električaru iz naše distribucije koji se na početku sedme decenije pentrao po krovu.

U petak krenem sabajle za Priboj, ali mi na stanici rekoše da se minibus koji vozi putnike na relaciji Priboj – Varoš preko Kokinog Broda i koji nakon kraćeg odmora nastavlja s kruženjem ka početnoj destinaciji, preko Prijepolja - pokvario negde u Kratovu. Varošani koji rade u dva susedna grada ostaše da se snalaze za alternativne prevoze, dok mene poveze bivši predsednik opštine koji sad radi u pribojskom katastru, što bi i povod da se ispričamo, onako, demokratski. Ali bez obzira na tu dobru spiku, nisam mogao da ne mislim i na šezdesetogodišnjeg vozač minibusa koga solidno poznajem. I koji u tom trenutku, pretpostavio sam, shvata da nije miljenik sudbine, jer mu se krntija pokvarila u slabo naseljenom mestu, a pritom još nije svanulo. Taj minibus ponekad prevozi i đake iz Rutoša i Radoinje, a koji pohađaju varošku Srednju školu. Pošto stignu pola sata ranije u grad, đaci čekaju vani ili u lokalnoj pekari dok se škola ne otvori u sedam sati. Zimi im je posebno teško. S toga se ne treba čuditi što je većina njihovih drugara iz sela radije izabrala Užice ili Požegu za nastavak svog obrazovanja, jer uz školu imaju i učeničke domove. I ne moraju od običnog puta da prave avanturu.

Između srede i petka, u četvrtak dakle, sretnem svog rođaka i ispisnika. Ima solidan posao u državnoj službi, ali je predao papire za Švedsku. Prvo će otići on, kaže mi, a potom će mu se pridružiti žena sa dvoje dece. Žena mu je inače nezaposlena.

„Šta ćeš da radiš?“ pitam ga.

„Biću mesar“, kaže.

„Znaš li taj posao?“

„Ne znam, ali naučiću.“

Za malu Varoš, veliki je gubitak kad četvoročlana porodica ode iz grada. A sigurno da neće biti i jedina koja će sreću potražiti van granica postojeće države. Tako je i u većini mesta u Srbiji. I na Balkanu. Moj rođak je jedan od onih koji ne želi da u šezdesetoj godini bude pridodat skupu ljudi koji popravljaju dotrajalu instalaciju ili vozi loše minibuseve. Bolje da ode dok je na pragu četrdesetih, kad već nije sa dvadeset. Za sve nas koji ostanemo u Srbiji, dovoljno će biti da pozovemo Vučića. Ionako će nas zbog izvanredne memorije sve znati u glavu i oslovljavaće nas prisno, po imenu, kao što oslovljava prorežimske novinare na konferencijama za štampu. I svaki problem će moći da nam reši između dva zalogaja. Osim jednog! A to je da shvati da je on sam - naš najveći problem.