Tramp

Mnogo toga zanimljivog se desilo sa aktuelnim američkim predsednikom u poslednjih mesec dana. Uspeo je da pomiri dva vekovna neprijatelja, Srbe i Albance i da pobedi dva teška protivnika, Džo Bajdena u debati i Covid-19. E sad, pobeda nad Džo Bajdenom mu se može osporiti jer se tukao naprednjačkim oružjem (znate ono kad visoki funkcioneri SNS-a kod Olivere Jovićević u Upitniku upadaju sagovorniku u reč i ne dozvoljavaju mu da kaže šta ima), dok je priča oko Covida takođe pod sumnjom, pošto je iz bolnice izašao brzinom munje, što ostavlja prostor za brojne spekulacije. Jedino što je sigurno jeste da je pomirio Srbe i Albance. Predstavnicima zaraćenih plemena je zatim naredio da se zagrle i podelio im flomastere za uspomenu i dugo sećanje. Štaš lepše. Nas Srbe je ubedio i da prebacimo ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, uz garancije da će nam se Jevreji odužiti tako što će priznati nezavisno Kosovo. Mi smo na to, logično pristali. Pitanje je samo da li smo to uradili, jer su našem predsedniku podmetnuli dokument koji pre toga nije stigao da pročita ili smo to uradili jer smo mnogo pametni. Tačnije, jer je naš predsednik mnogo pametan. Tramp, doduše nije insinstirao da se jezero Gazivode nazovu po njemu, nego smo mi to uradili, onako od srca. Ipak, glavni benefit tih pregovora je taj što je Marko Đurić mogao da obiđe Vašington pre nego što ga Vučić imenuje za ambasadora u najmoćnijoj državi sveta. Slično brucošu iz provincije kome roditelj ili neko od familije pokazuje gde je šta u prestonici, pre nego što se doseli u istu. Benefit je izvukao i sam Tramp, jer je tokom kampanje ubeđivao glasače širom Amerike kako je pomirio Srbe i Albance. Oni mu veruju, jer malo ko po tim američkim vukojebinama zna ko su, gde žive i zašto se mrze Srbi i Albanci. Važno im je samo da je njihov kandidat uspeo da pomiri vekovne neprijatelje. Priču o pomirenju, međutim, nije progutao Nobelov komitet. A da je progutao, Trampu bi to svakako bio vetar u leđa za još jedan mandate u Beloj kući. Ali Nobelov komitet nije pao s Marsa, pa da mu Donald uvaljuje fejk robu ili prodaje ciglu. Nagrada je otišla zasluženo ogranku Ujedinjenih nacija “Svetski program za hranu”, dok Trampu ipak ostaje uteha da će ga istorija, u koju ga što pre kani poslati Creepy Joe, pamtiti kao čoveka koji za vreme svog stolovanja SAD-om nije započeo nijedan rat. I pritom je još i mirio zavađene narode.

Deponija

Dve me stvari čine depresivnim. Prva je deponija u blizini Prijepolja, a druge ne mogu da se setim. Šest puta sedmično prolazim pored te rak rane Zapadne Srbije, koja se naslonila na zeleni Lim i svedok sam njenog nezaustavljivog progresa u sve tri dimenzije (dužinu, širinu i visinu). S proleća i jeseni, kad se nivo vode podigne, reka samo što ne nosi mrtve četnike. Sama opština verovatno nije u stanju da se izbori sa ovim smetlištem, pa je potrebna pomoć države. Međutim, država ima pametnija posla. Protekle sedmice do nas je došla vest da će se u kuću Titove udovice, Jovanke Broz, useliti nova-stara premijerka Ana Brnabić sa porodicom. Opremanje tog zdanja u kome će se, navodno, šepuriti dotična gospođa košta oko 34 miliona dinara. Nije potrebno biti nešto naročito kreativan, pa da se zamisli kako će sve prštati od luksuza. Neke stvari ne bih ni zamišljao, jer intima je intima. U svakom slučaju, živela tu premijerka sa svojom suprugom ili ne, bahaćenje države je očigledno. Činovnici se ponašaju kao da su direktni naslednici Elizabete Druge, a ne obični prazilukovići. Brojni su primeri, da ih sad ne navodim, jer je to, setih se upravo, druga stvar koja me čini depresivnim. S druge strane, neke bitne stvari se ne rešavaju. Mogla bi država za početak da se pobrine za tu deponiju na ulasku u Prijepolje, a da činovnici žive malo skromnije. Jer iako se sam grad nalazi u ćošku države i daleko je od očiju javnosti, ipak je ovde bila prva srpska štamparija, grob Svetog Save, kao i freksa Belog Anđela, koja nije samo ponos ovog mesta i Srbije, već cele evropske civilizacije.

Vojvoda

Vojvode Vojislava Šešelja nije bilo dugo na malim ekranima otkada radikali nisu prošli census. Ili ga je bilo, ali ne sa ovako važnim povodom. Bio je gost kod Milomira Marića na Happy TV i tom prilikom je doneo svoje nove knjige. Ništa čudno, jer oktobar je dan knjige, ali pet-šest dela, svako debelo ko sam vojvoda lično i zamotano u tvrde korice malo je mnogo i za takav kapacitet. Dela su posvećena opozicionim liderima: Đilasu, Borku Stefanoviću, Bošku Obradoviću, Aleksandri Jerkov, Mariniki Tepić… Neka mi oprosti ovaj koga sam izostavio. Svaka knjiga ima opskurni naziv, kako i priliči svemu onome što izađe iz vojvodine kuhinje. Ako je od prošlih izdanja prihodovao džip i ko zna šta sve ne, ova će ga svakako učiniti retko bogatim čovekom. Ta sredstva će mu dobro doći, pošto je ostao bez poslaničke plate, imuniteta i Nemanje Šarovića. A i starost je tu. Valja ostaviti još neko kapitalno delo skovano u tišini penzionerskih dana. Najavio je da će se jedno zvati “Marinika Tepić – kurac na bicikli”. Ali teško da sve što bude smislio ovaj bard domaće politike može da dosegne kreativnost nadimka koji je upravo njemu dodeljen u nekom od komentara čitalaca na netu i glasi da je Vojislav Šešelj - “Pokretna septička jama”. U slučaju da vojvoda ima nameru da napiše autobiografiju - naslov mu je već spreman.