Želim da napišem priču u svojoj babi. Tatinoj majci. Radovanki Popović, devojačko Vjetrović. Za početak bi trebalo da napišem neke ključne momente iz njenog života i shvatam da su toliko teški da je skoro nemoguće poverovati da se toliko lošeg nekome desilo. Kad razmišljam, nekako mi je tmurno da o tome pišem. Posustajem. Odustajem.

Ipak nije fer. Veliki je uticaj imala na mene. Hajde da pokušam ponovo. Ukratko: muž joj je poginuo u vojsci kad je bila u šestom mesecu trudnoće. Morala je sama o deci da se stara radeći u njivi, čak i da pomaže svojim sestrama i njihovoj deci. Ćerka joj  se utopila u svojim tridesetim. Izgubila je svoje sestre i braću, za života, njih petoro, umiralo je taman kako se od jednog gubitka oporavi. I razmišljate o svim ovim gubicima, i počnete osećati sažaljenje za ljudsko biće koje je sve to preživelo.

Međutim ne, kad pogledam život moje babe Radovanke, sve biste mogli osećati, ali nikako sažaljenje. To naprosto nije dozvoljavala. Sa svojim mukama se nosila odlično, tako da ni u jednom trenutku ne pokaže potrebu za sažaljenjem. Snaga je neka izbijala iz te žene. Varnice su iz njenih neboplavnih očiju sevale. Neki prkos svetu i životu, neka zahtevna, nepokolobljiva priroda koja nervira. Ali i izaziva divljenje, ako samo malo pokušate da razmislite o razlozima zbog kojih je takva.

Nekoliko puta tokom svog odrastanja nisam mogla da razumem njeno ponašanje, da ne kažem sebičnost. Jednom, poveo se razgovor da moj otac proda stan i kupi meni studentu stan u Beogradu. Dok bi moji roditelji i ona živeli u novosagrađenoj kući na “naninoj i dedinoj zemlji”. Njena reč je presudila da se to ne desi, jer nije htela da živi na zemlji svojih prijatelja. Razmišljala sam posle toga, kako može biti toliko sebična da zbog nekih svojih zastarelih principa gleda svog sina kako danonoćno radi da isplati sve dažbine. Ali eto, mogla je.

Par godina kasnije, kada smo pričali o smrti, rekla mi je da očekuje da nosim za njom crninu. Ja sam joj odgovorila da je to nemoguće, jer nisam nosila crninu za nanom i dedom. Rekla je da za njom treba, jer ipak me je ona odgajila. Eto, rekla je.

Tokom više svađa sa mojim šest godina starijim bratom, njenim ljubimcem, znala je da ustane, kada se nas dvoje pobijemo, stane između nas i kaže: “Nemoj ga, Beko”. Eto, htela je.

Da  sve to je htela, rekla…moglo joj se. Što bi ćutala? Što bi trpela? Zar život od nje već sam nije napravio žrtvu, da bi se još i dodatno samostalno žrtvovala? Jer ona nije pristajala da bude žrtva. Nije se ponašala kao žrtva. Nikad pričala o svojim gubicima. Nikad plakala. Nikad se samosažaljevala.

I svaka joj čast. To je jedino što mogu da kažem. Kad se nešto loše desi u mom životu, moja baba mi je pokazatelj koliko surov život može biti. Ništa se ne može meriti sa njenim gubicima. Kad imam problem, stanem da razmislim. Setim se svoje babe. I shvatim, dobro je. Odlično je. Ja sam srećna žena.

Sa srcem borca. Jaka kao stena. Bila je neustrašiva, zmaj žena.