Bio je sasvim običan dan na poslu. Do podne. Tada dobijam poziv od šefa i dobijam informaciju da mi firma predlaže da svojoj poziciji pridodam još jednu kategoriju proizvoda za koju sam odgovorna. Naravno, bez povećanja plate. Takođe, iako je reč o brendu koji isključivo prodajemo na teritoriji Hrvatske i od mene se zahteva da tamo putujem bar jednom nedeljno, menadžment kompanije nema pravo na dnevnice. Suštinski, sa ovom promenom, na prvi pogled ne dobijam ništa, ali ipak to je unapređenje. Naravno, uvek željna dodatnih obaveza, pristajem, i ne znajući da kao i uvek, bar kad je o meni reč,  postoji ono "nikad se ne zna zašto je to dobro".

Sledećeg ponedeljka, nakon završenog sastanka, polako vozim ka Zagrebu. Put je ravan, dosadan, tako da imam vremena da obratim pažnju na sve detalje pored puta. Takođe, zahvaljujući tom dosadnom putu, imam vremena i da srednim svoje misli, da ne skakuću sa jedne na drugu temu. Na radiju Republika Srpska, pričaju o nekim demonstracijama protiv tamošnje vlasti i shvatam kako je i kod komšija sve isto kao i kod nas...korupcija, kriminal, narod više neće da trpi, a opet na izborima pobede ti isti. Uočavam u to doba da je dozvoljena brzina 130km/h po hrvatskim putevima i konstatujem da mi je jasno i zbog čega. Vidim šumu pored puta, i shvatam da čak i ta prelepa šuma dodatno doprinosi dosadi. Razmišljam, kako ću naći inspiraciju svake nedelje za ovo putovanje.  U tom trenutku, opažam skretanje za Varaždin. I moje misli skreću sa trivijalnih stvari na temu koja mi zapravo mnogo znači. Toliko, da sam o tome razmišljala do Zagreba. Ali, i svakog sledećeg puta, čitavih godinu dana. Sve dok nisam shvatila da nešto moram zapravo učiniti.

Varaždin. Jedna od dve reči koje mi se nametnu kao odrednice kada se zapodene priča o mom dedi Slobodanu. Bio je jedinac, tek se oženio, vrlo mlad i skrivao se da ne služi vojsku, zapravo bežeći od rata. Na žalost, nije u tome uspeo. Četrdeset šeste su došli da ga vode. Misleći da je ipak ratu kraj, iako je čekao dete (mog oca), deda odlazi u Varaždin u vojsku. Uzdajući se i u simboliku svoga imena, priželjkivao je slobodu i srećan povratak u Komarane. Ali, kako naš narod kaže, od sudbine se pobeći ne može i tako čisteći minsko polje, moj deda gubi svoj život u Hrvatskoj i biva sahranjen negde u Varaždinu. U to doba, toliko je rečeno njegovoj porodici. Vojska ga je sahranila kako dolikuje.  U njegovim Komaranima podignut je krajputaš, obeležje nad praznim grobom, sa epitafom i ciljem da se pokojnik ne zaboravi.

Razmišljam, da li pokojnici vide svoje kada ih na groblju posećuju. Ne znam šta da mislim, ali sam bliže tome da verujem da nas vide. Možda je to zbog griže savesti koja me izjeda jer je moj deda usamljen već više od šezdeset godina. Nešto me steže u grudima svaki put kad prođem pored ovog znaka za Varaždin i poželim da skrenem da pronadjem svog dedu. Ali, znam da ga ne mogu naći. Misli se kovitlaju u glavi, jer za mene NE MOGU nije opcija.

Nedelja mi ne da mira, sedim kod kuće i razmišljam da krenem da tražim vojna groblja u Varaždinu. Otvaram lap top i ukucavam ove reči. Čekam nestrpljivo, očekujući da ću videti samo jedno. Na kompjuteru uočavam prelepo varaždinsko groblje, koje više liči na park nego na groblje. Naravno, zainteresuje me da o njemu pročitam, ali ipak tražim onu informaciju po koju sam došla - gde se sahranjivani vojnici posle rata i da li postoji neko vojno groblje. Direktnog traga nema, samo neko groblje dalje od Varaždina. Razmišljam, da li je neko pogrešio i da li mogu biti sigurna da je sahranjen u Varaždinu. Situacija deluje bezizlazna i pomišljam, pa dobro hajde bar da pogledam ovo lepo groblje u Varaždinu jer me njegov izgled zaista oduševio. Tu saznajem da je ovo groblje zapravo kao park i da se smatra jednim od najlepših groblja Evrope. Čitam kako je na njemu zasadjeno preko 10.000 tuja oblikovanih u različite geometrijske figure. Osim toga, tu se mogu naći drveća javora, magnolija, breza, jasena i šimšira. Sve izgleda bajkovito. Ne mogu, a da ne pomislim da je na ovom groblju dostojanstveno počivati.

Vidim da je staro preko sto godina i pomišljam da bi me umirilo da znam da je moj deda ovde sahranjen. Krajičkom oka ugledam natpis "tražilica pokojnika" i shvatam da ovo nije obično groblje, niti samo park...ovo je izvan granica mog očekivanja. Ovako nešto ne postoji. Pomišljam, možda je ovo i neki znak, možda bi trebalo da ukucam ime. Moja srpska ciničnost i neverica budi nove sumnje: šta li će tražiti od informacija, mora da ni ne radi pretraga, itd.

Ipak, ukucavam ime pokojnika i "približnu godinu" ukopa. Nakon par sekundi izlazi broj grobnog mesta (Odjel 1, Polje 5, Razred 22 i Broj 012) i karta groblja gde se tačno može videti gde se grobno mesto nalazi. Oduševljena sam ali me i dalje muči neverica. Da li je to stvarno moj deda Slobodan. Ukucavam samo Popovic da vidim da li će uz grobno mesto pored izaći čitava porodica Popović. Shvatam da je sam - to povećava verovatnoću da je reč o mom dedi. Ipak, želim da budem sigurna i nalazim emejl adresu groblja. Pišem im opisujući sve detalje, pitajući da li je moguće da je to baš moj deda i da ga je vojska sahranila na ovom groblju. I dalje, sumnjam da će mi ikada iko odgovoriti.

Ponedeljak, sedim iza kompjutera i radim kad čujem telefon i vidim pozivni broj Hrvatske. Mislim da je neko od kolega i javljam se. Poznati hrvatski naglasak, ali nepoznat glas me pita da li sam ja pisala varaždinskom groblju. Oduševljena potvrđujem. Čovek je upravnik groblja i kaže mi da je skoro pa siguran da je to moj deda. Govori mi da ipak znam da na istom mestu neću videti njegovo ime i prezime jer je prošlo mnogo godina i to grobno mesto danas pripada nekoj drugoj porodici, ali je jedno sigurno - njegove kosti jesu tu i mogu doći da mu zapalim sveću bilo kad. Čak naglašava bilo bi mu zadovoljstvo da kad dodjem svratim kod njega da odemo zajedno da nam pokaže gde se mesto nalazi. Dodje mi da skačem od sreće.

Suprug i ja planiramo putovanje za Sloveniju, na odmor, i naravno da nam je jedno od odredišta koje ćemo posetiti  na samom kraju, i Varaždin.

Tu smo. Ispred tog prelepog parka. Mapa u rukama, vetar u nogama, trema u grudima. Radosna sam, uzbuđena kao da ću se sa dedom prvi put sresti, onako uživo. Iako iracionalno, ne mogu a da ne osećam kao da će me on videti, kao da će mu biti drago, da ću mu ulepšati dan.

Velikom brzinom se krećemo kroz park, diveći se njegovoj čistoći i lepoti. Molimo radnike da nam pomognu da nadjemo broj 012. Tu smo. Obeležja nema. Tu su neka druga imena, nije baš velelepno kao na drugim grobnim mestima jer očito da je tu neko ko ne dolazi tako često. Nema njegovog imena, njegove slike i naravno nije isto kao kad obilazim ostale svoje pretke. Ipak, osećaj je poseban, možda i lepši. U svojoj glavi tiho razgovaram sa

dedom, brzinski mu pričam šta je sve propustio, suprug me slika...Osećam  dozu nelagode-drugačiji običaji i religija koja podseća na to da smo daleko. U ovom slučaju kao da smo mnogo dalje nego što zaista jesmo. Spremamo se za povratak kući. Lagano se krstim, šaljem i neki nevešt poljubac trudeći se da me neko ne vidi i polako krećemo da se udaljavamo.

Suprug i ja ćutimo. Sunce je baš upeklo. Suze mi oči. Verovatno je ovo prvi i poslednji put da smo tu. Srećna sam jer sam ubeđena da se moj deda Slobodan obradovao što me vidi.