Vreme provedeno u karantinu nije nešto što škodi tipovima kao što sam ja. Dovoljno sam iskusan, pa umem da se zabavim. Verujem i većina građana Srbije. Jer kome je dosadno kad je sam sa sobom, kako kažu umne glave, taj je onda u lošem društvu.

Ali ono što me plaši jeste malo dublja spoznaja. Ona metafizička. Jer kad posle policijskog vikenda, koga provedem u četiri zida betonske zgrade, izađem vani, moje iskustvo se obogati spoznajom koja je rezervisana isključivo za odmotane mumije. Svež zrak, posebno onaj koji u moju Varoš dolazi sa Zlatara, ima to blagorodno dejstvo da briše prašinu sa kože i razlaže sve balzame privremene učaurenosti.

Dobro, preterujem malo, ali nije na odmet. Valjda živimo u državi gde je njen predsednik ujedno i prvak drame.

Za 1. maj i dane oko njega se takođe najavljuje karantin. Trajaće  preko 80 sati. Zbog čega je to baš tako, nisam siguran. Verujem da smo kao narod za ovih skoro dva meseca pandemije savladali neka osnovna pravila ponašanja kako bismo zaštitili i sebe i druge. Koliko sam uspeo da shvatim glavno je držati distancu i prati ruke, kao i da nikome neće pasti kruna s glave ako svoju potrebu da se grli, ljubi i mazi sa bližnjima koje nije duže vremena video, odgodi za neko srećnije vreme.

Sledeći preporuke distanciranja i nesvojatanja, lepe dane oko 1. maja mogli smo iskoristiti da na suncu, u prirodi, laganim hodom i još laganim radom, dodatno nabudžimo naše ionako krhke imunitete…  Ali avaj, vlast nema poverenja u samosvest narod, kao što narod ima poverenja u mudrost ove vlast. A i struka je rekla svoje…

Kao neko ko je bio višegodišnji volonter i radio sa osobama inficiranim HIV-om, naučio sam neke bitne lekcije koje bih i ovde da podelim. Jedna od tih lekcija jeste da se sa virusima nije zezati. Posebno kad zakači one čiji je imunitet već načet.  Druga, ništa manje važna lekcija, jeste da se sa virusom, ipak, živi. Poznavao sam osobe koji su bili inficirani HIV-om preko dvadeset i kusur godina, a imali su sasvim bogat društveni život: posao, ljubav, hobi, kao i planove za dugoročnu budućnost. Problem bi nastajao kod onih osoba, koje su svoju infekciju shvatale isuviše tragično. Njima je rođena psiha više štetila nego sam virus. Uzmite na primer velikog košarkaša Medžika Džonsona koji se od ove opake bolesti razboleo još 1992. godine, pa je zahvaljujući sportskom duhu i bogatstu i danas živ i zdrav. Preživeo je ne samo virus, nego i to što je otac jednog trandže.

Iz svog prethodnog iskustva mogu samo da zaključi da ni covid -19 nije neki bauk. Ne bežim ni od pretpostavke da je napravljen veštački. Ili da se preko njegove grbače vodi tihi ekonomski rat između Istoka i Zapada. Ali i to bih prepustio stručnjacima. Moje verovanje dobacuje samo dotle da se imunitet jača ishranom, šetnjom, umerenim fizičkim radom, držanjem distance i boravkom na suncu i u prirodi… A imunitet nam je sve što imamo.

Moje verovanje, međutim, dobacuje i dotle da je ovu aktuelnu vlast u Srbiji virus covida-19 oslabio više nego sva delovanja opozicije u prethodnih osam godina. A na čemu to verovanje zasnivam, možda najbolje može da objasni floskula iz bivše Jugoslavije, koja kaže da se – „događa narod“. I to se obično „događa“ proporcionalno pucanju stubova na kojima  svaka vlast stoji.

Dok zanatlije, kafedžije, hotelijeri, vlasnici plastenika, zakupci tezgi na pijacama i mnogi drugi, jedva sastavljaju kraj sa krajem, dotle se Žeks Mitrović zajebava tako kvalitetno da bi mu i građanin Vorhol pozavideo. Žeks se fura na rolerima, podriguje, ozonira krv, otkriva frekfenciju pucanja virus, helikopterom uleće u krug kasarne i svedoči svim svojim bićem da postoji čak i takav oblik ili stanje egzistencije kad ti ni jake droge više ne mogu ništa.

Tu je i gospodin Krle, ex idol, glumac i lekar, a danas marketinški stručnjak koji je svoje usluge i gostovanja po raznim emisijama naplatio u stotinama hiljada evra.

Hapšena je i novinarka Ana Lalić, zbog toga što je ukazala na opasnosti kojoj su bili izloženi medicinski radnici u Kliničkom centru Vojvodine.

Jovana Popović, devojka iz Kikinde, odležala je u Zabeli dvadesetak dana, jer je snimila pesmu „Bagra“. Reč je o obradi starog hita grupe Teatar. Na poznatu melodiju i cover od Koraksovih karikatura, cura je nalepila svoje reči, i dobacila do skromnih 250. 000 pregleda. Sumnjam da bi i do toliko da nije zaglavila u zatvoru. A pesma je provokativna u pičku lepu materinu. Limunada za poneti.

Predsednik je u međuvremenu raznosio respiratore širom zemlje kao da jedini u Srbiji ima položeno za kamion. I pritom je objašnjavao kolegi Rasimu, koji je lekar po struci, kako respirator šljaka.

Tu su i obećanih sto evra prvo svim građanima Srbije, pa onda samo penzionerima i onima koji se jave na neki telefon. Predsednik se već odrekao svog dela kako bi dao primer i ostalima koji nisu sirotinja. A u stvari samo ispravlja brljotinu koju je već napravio ishitreno obećavajući istu pomoć svima.

Tako funkcioniše i u drugim stvarima. Stihijski i ad hoc. Zavisi na koju nogu ustane. I kome se namerači da stane na žulj. Mislim da narod od toga počinje polako da bude umoran.

Ponovo je počelo i lupanje u šerpe. Svako ko je čitao Sveto Pismo zna da to nije banalna stvar, jer su zidove grada Jerihona srušile trube.

Pitanje je samo da li će se opozicija opametiti i uozbiljiti, lišavajući se nepotrebnih trvenja i sujeta. I razmisliti o izlasku na izbore, ako bi bili na jesen. Uspehu, kakvom-takvom, sigurno se mogu nadati. Ne zbog toga što su nešto posebno ili novo, već što je Vučko već u dobroj meri potrošen: i politički i emotivno.