Prvo da se upoznamo: diplomirao sam na Elektrotehničkom fakultetu i volim svoju struku.. Međutim, još od 2003. godine, imam i kompletno popunjenu vozačku dozvolu. Sećam se da mi je ćale jednom prilikom rekao:

« Idi, sine, polaži to. Leba ne jede. »

Studiranje je išlo svojim tokom. Nekad sam imao love, nekad nisam. Zarađivao sam tako što sam vozio. I to noću, pošto sam po danu morao ići na predavanja. Na predavanja sam išao i da bih spavao, jer za volanom to ne smeš da radiš.

U to vreme još nije bio donet zakon o vožnji. U stvari, bio je al’ se nije strogo primenjivao. Mogao si da voziš 8 sati ili 500 km, al’ na taho traku. Kad izvozaš dozvoljeno vreme ili kilometer, onda traku baciš kroz prozor, što se zvalo igranje frizbija. Napišeš novu i nastaviš dalje. Bili su to lepi studentski dani, osim kad se plaćala godina!

Završio fakultet, ostavio kamion i radio u struci. Upisao sam i magistarski, ali ga nisam završio. Tri godine sam radio u srednjoj školi. Predavao sam fiziku, matematiku, elektrotehniku i informatiku. Ponekad bih menjao i koleginicu iz hemije. Ali sve je imalo svoj vek trajanja. I dalje sam ponosan na “moju decu”. Mnogi su krenuli mojim stopama (ne baš trenutno mojim) što se informatičkih tehnologija tiče.

Razlog mog napuštanja posla nastavnika u srednjoj školi je bio tehničke prirode. Škola je bila u Crnoj Gori, ja nisam imao njihovo državljanstvo. Na konkursu se prijavio tip koji jedva ispunjava uslove struke, ali je bio crnogorski državljanin. Mogao je samo informatiku da predaje. Svima je bilo žao što odlazim. I meni takođe. Učenicima posebno…
Jednostavno bilo je divno i neke stvari su me ispunjavale. Posebno kad bi učenici primetili da sam dobar programer ili organizator nastave.

Godine 2010. se vraćam u Beograd, iako ne znam ni gde ću, ni šta ću. Pomalo sam i kontakte izgubio, ljudi su se promenili, a i nekako sam se navikao na crnogorski mentalitet. Igrom slučaja tada upoznam svoju već sada bivšu suprugu. Imao sam ušteđevinu, pa neko vreme i nisam morao da radim, a i nama je bilo toliko lepo da nam novac i nije trebao. Opušteno smo mogli da živimo od ljubavi!

Jednog dana primim e-mail od žene iz Novog Sada, iz neke humanitarne organizacije. Objašnjava mi kako je dobila moj e-mail od ženskog udruženja iz Crne Gore sa kojima je u dobrim odnosima i pita me da li bih mogao da dođem kod njih u prostorije da porazgovaramo o nekim njihovom projektima. Ne budem lenj, odem, dogovorimo kurs Web dizajna. Mesec dana sam svakodnevno putovao za Novi Sad. Ustajao u 5 kako bi do 7.10 sa Basove stanice ušao u autobus i otišao za srpsku Atinu. U razgovoru sa tadašnjom verenicom, dođem na ideju da isti posao otvorim i u Beogradu. Iznajmimo stan kod Hotela “Slavije”, kupimo računare, sve pripremimo, ali džaba. Kako smo objavili oglas o našem biznisu, za cela dva meseca nas je pozvalo samo njih troje. Već u bedaku razmišljam da otvorim igraonicu. Blizu nam je bila Treća beogradska gimnazija, maltene prekoputa.

Besan, šetam besciljno gradom i slučajno naletim na jednu omladinsku organizaciju. Uđem unutra. Niti znam zašto sam došao, niti koga tražim. Ne znam ni gde su vrata da izađem. Uglavnom, dogovorim se da desetoro članova te organizacije mogu pohađati moj kurs besplatno. I to desetoro izaberem nasumično. Au, brale, al’ se telefon i mailovi ubrzo usijaše. Koje sam samo pare počeo da mlatim. Sve je išlo super, iznajmio sam i drugi prostor, pa treći…

Kad ono dođoše izbori i smena vlasti u Beogradu. Dođoše i neki inspektori na vrata. Nose jedan ugovor i jedno rešenje. Ugovor kaže da moram 40% svoje zarade da dam nekom, a rešenje da me zatvaraju. Pozovem ovog što ih poslao i pitam ga:

“Gde si ti bio kad sam ovo otvarao i kad sam davao novac iz svog džepa?”

A on meni:

“Ili igraš kako ti ja kažem ili te nema!”

Zatvorio sam firmu, jer ne volim ucene. Pogotovu ne takve.