Bio je najstariji od petoro dece. Imao je tri brata i jednu sestru i živeli su u selu Dučalovići na planini Ovčar. Umesto poljupca, budio ga je u ranu zoru uplašeni glas majke sa rečima: “Ustani Vlajko, moraš ići”. Nije išao na posao, nije išao životinjama, niti da završi radove oko kuće. Išao je svako jutro četnicima, da ga tuku. Na taj način obezbeđivao je slobodu svojoj porodici. Nije se žalio. Nikada nije pričao o tome, čak ni kasnije kad je sve prošlo. A znam da se sigurno toga sećao svaki dan. Podsećala ga je na to modra noga, od kolena na dole. Ona je bila svedok siline i broja zadatih udaraca. Kada je mozak, zbog navike, prestao da broji, ona je, zbog bola, nastavila. Da li je spokoj našao u činjenici da je svoje dostojanstvo spasao pobedom nad četnicima u bitci na Jelici?

Kada pomislim na njegov život, rastužuje me to što mogu da nabrojim dosta tužnih događaja. Bio je ratni invalid. Bio je na ivici egzistencije kada mu je oteta kuća koju je pošteno platio. Osećao se ostavljen kada mu je sin otišao da živi preko okeana. Bio je uplašen od nemaštine, pa je, i kad treba i kad ne treba, kupovao džakove brašna i šećera da obezbedi sigurnost svojoj porodici.

Često razmišljam o tome. Da li su ti događaji iz detinjstva definisali mog dedu kao osobu? Pitam se da li je zato teškoće u životu smatrao normalnim? Nekako mi se činilo da je uvek tužan. Iako ne tako lep, oženio je najlepšu devojku u gradu. Imao je brak pun ljubavi. Sećam se da kada uđemo kod nane i dede, obično smo ih zaticali kako sede jedno do drugoga i gledaju televiziju. Toliko su se voleli da su nekako zajedno i napustili ovaj svet. Mislim da se plašio da se prepusti sreći. Sećam se da sam ga dosta puta sretala u gradu kada sam bila mala. Imala sam običaj da mu pritrčim da ga poljubim. A on, sa nekom sramežljivošću na licu, uzvraćao mi je sa “Hvala”.

Moj deda, Vlastimir Pantelić, iako nije tražio a ni očekivao, zaslužuje poštovanje od svih nas, sugrađana Čačka, jer je bio jedan od njih hrabrih koji su oslobodili Čačak od Nemaca i četnika u jesen 1941. godine. Hvala tebi deda jer si dostojanstveno i skromno živeo. Hvala ti jer me podsećaš i danas na jednu izreku koja mi je moto u životu: “Plemenit čovek je dostojanstven, ali nije gord. Prostak je gord, ali nije dostojanstven”.