U potrazi za Orkom

„Vladalac“, delo genijalnog Nikola Makijavelija, svetlost dana je ugledalo 1517. to jest iste one godine kada je Martin Luter sastavio svojih „Devedeset pet teza“ i okačio ih na vratima crkve u Vitembergu. Ta dva, po svojoj biti, književna događaja, promeniće značajno istoriju evropskog kontinenta, kao i tokove politike i religije. Makijaveli će nas upoznati, zahvaljujući svom iskustvu i proučavanju, sa politikom kao tehnikom upravljanja, ogoljavajući njene mehanizme do kraja i ne libeći se da ih ponekad tako ogoljene, preporuči kao gorki lek ljudima na vlasti, dok će Luter pokušati da restartuje katolicizam (ili osnuje protestantizam), jer se, ruku na srce, svega nagledao dok je boravio u Rimu, leta Gospodnjeg 1510. Ponavljam, Evropa posle toga nije više bila ista, ali ono što je tada rečeno i danas se da potkrepiti primerima i učiniti aktuelnim. Posebno kod Makijavelija, koga citiram:

„Zauzevši Romanju, i našavši da njome upravljaju nemoćni gospodari, koji su pre gulili svoje podanike no što su njima upravljali i pre im davali povod za cepanje no za ujedinjenje, tako da je ta oblast bila puna krađa, razbojništava i svakovrsnih drugih nesloga – vojvoda je smatrao da je potrebno da se u njoj uvede mir i poslušnost prema vladaocu, te da joj se da dobra vladavina. Zato postavi gospara Ramira de Orka, čoveka surovog i energičnog, i dade mu punu vlast. Ovaj je, za kratko vreme, umiri (Romanju) i uvede u njoj red, stekavši sebi veoma lep glas. Kasnije, vojvoda je smatrao da nije potrebna tako storga uprava, jer se bojao da ne postane mrska, pa usred te oblasti ustanovi građanski sud sa odličnim predsednikom na čelu, pri kome je svaki grad imao svog zastupnika. Znajući da mu je pređašnja strogost izazvala i neku mržnju, da bi ublažio duhove toga naroda i da bi ih potpuno zadobio za sebe, htede da pokaže da, ako je bilo kakve okrutnosti, to nije došlo od njega, već od upravnikove surove prirode. Vrebajući za to priliku, naredi da ga (upravnika Ramira de Orka) izlože jednog jutra u Cezeni, na trgu, rastrgnutog na dvoje, sa jednim kocem i jednim krvavim nožem pored njega. Surovost ovog prizora izazvala je kod naroda istovremeno zadovoljstvo i zaprepašćenje.“

Imajući na umu skorašnju konferenciju za štampu, gde je narod bio „šokiran“ u izravnom prenosu fotografijama mučenog i obezglavljenog tela, kao i ovaj tekst italijanstkog filozofa nastao pre pola milenijuma, u doba renesanse, zaključujem da „nemoćni gospodari koji su pre gulili svoje podanike“ u srbskom koordinatnom sistemu, mogu biti samo „žuti lopovi“, dok je vojvoda, koji je zauzeo Romanju, ne toliko sam vojvoda (Šešelj, prim.aut), koliko njegov duhovni sin. Problem mi, međutim zadaje identifikacija gospara Ramira de Orka, pa se pitam u kojoj ličnosti se taj čovek obreo: Nebojši iz Beograda, Slaviši iz FSS-a, Goranu P. iz MUP-a ili Velji od Nevolje. Ili je poučen neprijatnim iskustvom iz prethodnog života i smatrajući da će sudbina prema njemu ovoga puta biti milostivija, rešio da se pred Srbima pojavi u ženskom obliku, kao reinkarnacija fatalne Dijane H.

Ostavljamo i otvorenu mogućnost da „orka“ može da mutira ili da se klonira, pa da u svakom sektoru ima mesta za njega. Od Južne tribine do vojske i policije.

Ostavljamo i mogućnost da se može otrgnuti kontroli i napustiti laboratoriju. I neke kompromitujuće informacije preneti čak na drugi kontinent, menjajući pritom i svoje kodno ime. Recimo da od „Nebojše iz Beograda“ postane „Neša Amerika“.

Dragi Makijaveli, šta god da se desi, javićemo ti.

Srpski svet u kineskom pakovanju

Da naš predsednik brzo uči, to svi znamo. Bio je najbolji student u istoriji Pravnog fakulteta, dok je njegov sadašnji indeks sa Više trenerske pun desetki i jednom devetkom. Počeo je i da, pored fluently engleskog, govori ruski i nemački, dok kineski još natuca.

Ali ako mu učenje kineskog jezika ne ide baš najbolje, naš predsednik se trudi da ipak upije neko drugo znanja koje mu ova drevna civilizacija može pružiti. To nas na mala vrata dovodi do „meke moći“ po kojoj su Kinezi poznat.

Ukratko, naši istočni prijatelji, bolje od bilo koga na svetu znaju da oluja povija slamku, dok drvo čupa iz korena. I da, kako nas uči njihov čuveni filozof Brus Li, budemo kao voda koja lako zauzima svaki oblik u kome se nađe.

Kinezi, dakle, za razliku od barbara sa Zapada, koji kad ih izda strpljenje lako posegnu za tomahavkom, koriste gipkost slamke i prilagodljivost vode kako bi, pomoću meke moći, došli do istog cilja.

Kinezi ovih dana, beleže i rapidni rast u tehnološkim inovacijama, filmskoj industriji, modi, kosmičkom programu i ko zna čemu sve ne, ali i strateški ulažu novac u infrastrukturne projekte širom sveta, ispunjavajući te prostore, kao voda, svojim tihim i neizbežnim prisustvom.

Pruga koja bi trebalo da poveže Solun, Beograd i Budimpeštu primer je te meke moći. Ili tog kineskog „poluzagrljaja“ Istočne Evrope (poluzagrljaj - termin predsednika A.V. nastao kad ga je poluzagrlio predsednik Si).

Bilo kako bilo, naš predsednik, pokušava da kinesku mudrost primeni u regionu, pošto je za spoljnu upotrebnu bolja od makijavelizam. I analogno „novom putu svile“ instalira „srpski svet“ u one države u kojima živi narod naš nebeski. Plan je da umesto barbarskog pristupa sažetog u relaciji „Karlobag – Ogulin – Virovitica“, pokuša da, koristeći gipkost slamke i prilagodljivost vode, ojača srpske zajednice van granica matice, ulažuću u ekonomiju, puteve, kulturne centre i sl.

Tom prilikom, naš predsednik ne zapostavlja ni druge narode, pa su vakcine koje su stigle do nas - isključivo njegovom zaslugom - deljene po Sarajevu, Podgorici i Skoplju.

Da li će zaživeti „srpski svet“, na „novom putu svile“ i da li će se Srbija u regionu pozicionirati kao Kina u svetu, veliko je pitanje. Mislim da će glavne teškoće nastati zbog toga što naš lider nije do kraja ovladao tehnikom „meke moći“. Naime, previše je drčan. Ne fali mu ni radikalskog putera na glavi, zbog čega ga u regionu i dalje gledaju s podrozenjem. I premda jeste prilagodljiv kao voda, nije gibak kao slamka. Pogledajte samo kratak klip iz emisije „Plesom do snova“ i videćete da pleše kao da je sastavljen od jedne kosti.

S druge strane, ako je tačno da beležimo takav ekonomski rast da nam zavide čak i najrazvijenije evropske države, stanje u kulturi, toj pupčanoj vrpci matice s sunarodnicima van granica, nimalo nije povoljno. Kultura je u Srbiji proterena iz institucija, iz sredstava javnog informisanja i svakodnevnog života, dok se u budžetu nalazi tek u tragovima. Kako onda možemo da izvezemo ono što nemamo dovoljno ni za sopstvene potrebe?

Ne treba zaboraviti ni to da se Kinezima ne žuri u ostvarivanju svojih planova. Čuvena je rečenica njihovog diplomate francuskom kolegi da je za njih još rano govoriti o značaju Buržoaske revolucije (1789. god), pošto se to za kinesku istoriju desilo „skoro pa juče“. Kod nas se međutim stvari menjaju iz temelja na svakih deset godina, a predsednik Vučić je na vlasti skoro pa devet. Oni koji dođu posle njega, teško da će imati vremena da gledaju u tuđe dvorište, pošto im valja renovirati sopstvenu kuću (izgradnja institucija, lustracija, sloboda medija, izgradnja poverenja među građanima itd itd.)

I na kraju, potrebno je zapitati se s kojim je liderom naš predsednik, recimo, najbliži u Crnoj Gori. Đukanovićem, Krivokapićem ili Mandićem? Moje mišljenje je da je ipak najbliži sa Milom, kao što je i Milošević bio bliži s Tuđmanom, nego s krajiškim Srbima.

Priča o „srpskom svetu“, gde će se izgraditi neki kulturni centar, štampati zavičajne knjige ili obnoviti fundus folklornog udruženja je dobra stvar, ali može da prođe bez pompe i naglašenog nacionalnog diskursa. Posebno, jer lideri istog kova, samo različite boje, lako iskoriste tu priču kad hoće da bace prašinu u oči običnom narodu. Inače se međusobno mnogo bolje paze. Posebno kad je potrebno da se odrade neke kapitalne investicije i deo novca preusmere u džepove najbližih srodnika.

U ljetnje veče, kad sastane se klapa...

„Moj brat“ by Arsen Dedić

Umro je Milutin Dedić od posledica korona virusa u 86-oj godini života. Ovaj poznati srpski slikar i istoričar umetnosti, bio je rođeni brat hrvatskog glazbenika i nadaleko poznatijeg Arsena Dedića. I dok se Arsen sa Zagrebom voleo tajno, Milutin svoju ljubav nije krio prema Hilandaru i brojnim manastirima koje je običavao slikati. I koričiti u oko 40 knjiga.

Bio je i u velikoj ljubavi s vodenicama, gde obitavaju vampiri, taj takođe srpski brend koji se zapatio široko.

Milutin je pisao i za Večernje novosti, list tipično narodni i vazda uz vlast.

Arsen se tog populizma klonio. Ili gnušao. Za njegov skladateljski talent, publika mala i odabrana, skoro pa elitistička, bila je prirodnija varijanta.

Ipak, Milutin i Arsen, koje je jedan isti put, s Perkovića, preko Knina, odveo na različite strane, jednog u Beograd, a drugog u Zagreb, i konačno ih odredio, nije uspeo da pomuti njihovu bratsku vezu.

Srbi i Hrvati, metaforično, mogu da se predstave kao ova dva brata. Mogu, mada teško prihvataju istinu da su samo dve strane jedne iste medalje. I onda nema potrebe da se ljute kad ih Krleža opiše kao „komad iste kravlje balege koje je kotač povijesti prerezao na pola“.