U prošlom tekstu serijala o našim ljudima u inostranstvu i njihovim iskustvima, mogli ste da pročitate iskustvo Amine iz Nemačke. O Nemačkoj će još biti reči, s obzirom na to da je ovih godina kod nas najpopularnija zemlja za nastanjivanje, ako se tako može reći.

U ovom, drugom delu, Edin iz Norveške govori o prednostima zemlje fjordova i razlikama u odnosu na zemlje naših prostora.
„Kada uporedim Norvešku i Srbiju- razlike su velike… Norveška me podseća na staru Jugoslaviju, samo, naravno, modernizovaniju. U Norveškoj svako može pristojno živeti od svog rada. Svako ko radi može dobiti veoma povoljan kredit i s tim kreditom kupiti stan, auto, putovati… Sve to može imati i onaj sa nižom i onaj sa višom stručnom spremom- samo je razlika u luksuzu (stan će biti luksuzniji, auto skuplji…)

U Norveškoj čovek ima zaista velike mogućnosti, samo je stvar izbora- šta ko želi. Tu godine nisu bitne.

Ovde je veliki fokus na obrazovanju dece i na zaposlenju nakon završenog obrazovanja.

Takođe, u Norveškoj su bolji zakoni. Veća je ravnopravnost među građanima u svakom pogledu. Zakonom je kažnjivo svako omalovažavanje i isključivanje, na primer, na osnovu nacionalne pripadnosti. Zakon je prilagođen društvu i doslovno se sprovodi.
U ovoj zemlji niko sigurno ne može nikad biti gladan ili bez krova nad glavom.

Ono što je bolje dole, kod nas, jeste klima. Luksuz je jeftiniji, izlasci i provod su bolji. Ovde je generalno slab taj društveni život, pa čovek baš mora da se potrudi i radi na sebi da bi mu život u tom smislu bio kvalitetniji.

Najteže je svakako prvim generacijama koje pristignu ovde. Tada čovek često kreće iz minusa, pa mu treba mnogo snage, rada, volje i vremena da dođe do cilja koji je postavio. Ali, zavisi kome je šta cilj, pa s tim u vezi ide i napor i rad…

Najviše mi se sviđa što je ovde sve ostvarivo- stepenik po stepenik, svakako, ali sa mnogo manje prepreka nego kod nas.

Svi mi volimo i cenimo najviše onu zemlju u kojoj smo odrasli, to je jasno. Ali, treba biti i realan…“

Ivana iz Švajcarske, pak, tvrdi da je zavičaj svuda gde su iskreni ljudi. Njen pogled na sve to je malo drugačiji:

„Treba iskusiti, videti, doživeti. Treba nadići sebe i sve okoštale identitete i treba živeti iskreno i jednostavno. U svim susretima, komešanjima, sinergijama, uvek nailazimo na sebe. Preispitujemo sebe, preoblikujemo. Uvek i samo kroz susret sa drugima i dodir sa drugima.

Treba biti čovek, gde god se nalaziš. I jedino to je važno. Ja poznajem samo jedan zavičaj, taj zavičaj je isti svim iskrenim ljudima, to je ono mesto u čoveku iz kog mu dolazi misao da je jedina prava zajednica ona koja je zasnovana na milosti i dobroti. I svako ko oseća takvu zajednicu, moj je rod, bez obzira na razlike. A ako ćemo da upoređujemo države i društva- idealnog društva nema i svuda veća riba jede manju…“