Dosta promašaja je bilo u doskorašnjoj kulturnoj politici zemlje i verujem da se neke stvari rade namerno. Narod bez kulture isto je što i masa spremna za oblikovanje po volji vladajuće klike, a čiji je cilj da što duže vlada i da se maksimalno okoristi za vreme vlasti.

A šta je kultura? Kultura podrazumeva, recimo da ne bacamo smeće kroz prozor ili u reku, da umemo da kažemo „dobro jutro“, „dobar dan“ i „dobro veče“, da ustanemo starijoj osobi u prevozu, da pokažemo minimum građanske hrabrosti kad se neko bahati, da se ne tučemo kad su akcije u megamarketima, ali da svi složno izađemo na ulice kad poskupi cena goriva… Kultura, dakle, ne podrazumeva samo da čitate debele knjige i slušate operske pevačice kako vrište, već mnogo više od toga. Kultura podrazumeva budnost, pre svega.

Ako se pitamo šta se dešava ovih dana u našim kulturnim životima, videćemo da je sad glavni napor svakog građanina koji drži do mentalne higijene kako da se odbrani od rijalitija. Ne mislim ovom prilikom na „Zadrugu 2“ i „Parove“, već na taj model življenja koji sve više uzurpira lični prostor.

Dnevna politika Srbije je rijaliti program. Vidimo to u skupštini ili u nastupima predsednika Vučića koji ume u Dnevniku 2 da drži slovo od 19 i 32 do 19 i 55. I da za sve to vreme prolazi kroz razna psihička stanja, izgledajući čas kao monah sa Tibeta, čas kao egzaltirana primadona.

Rijaliti je i u Americi, kad Tramp, preko tvitera, poručuje Sirijcima da im stižu superpametne rakete.

Rijaliti je i u majci Rusiji kad Putin pliva s delfinima, rve se s tigrovima i uporno dokazuje da nije samo Supermen došao s Kriptona.

Ceo svet je nakon globalnog sela, pretvoren u rijaliti show.

Sve se snima i sve se kači na mrežu.

Ovih dana se rijaliti uselio i u Narodno pozorište u Beogradu. Radni naslov tog projekta se može zvati „Maestro i zečica“.

U biti, glumcima je uskraćen novac u jubilarnoj godini, smenjen je uspešni direktor drame, iz pete dimenzije se pojavila „lutka s naslovne strane“ koja u svom tromesečnom magazinu objavi repertoar kuće i za to, na godišnjem nivou, dobije maltene istu kintu kao krojačica koja je u međuvremenu obnevidela šijući kostime za razmažene glumce…

Maestro i upravnik, verovatno, proživljava ličnu dramu. On je vrhunski umetnik koji se ne snalazi najbolje u praktičnom životu sklonom rutini. Nalik je Bodlerovom albatrosu. Pojava plejboj zečice na njega deluje kao anestezija, pa je paraliza, po difoltu, totalna i momentalna.

Video sam kako ta žena izgleda. I kao umetnik amater, mogu samo da zamislim kako je tek umetniku profesionalcu. Jer amater i profesionalac razlikuju se samo po većem stepenu senzitivnosti… Ostalo je veština, koja se da naučiti.

I zbog svih tih događaja veoma sam se obradovao ekranizaciji jednog od najboljih srpskih romana. Reč je o „Korenima“ Dobrice Ćosića.

Ekipa koja radi seriju, sastavljena je od sve samih profesionalaca. Iza čitavog projekta stoji pravi maestro. Njegovo ime je Goran Šušljik. Pored toga što je producent, Šušljik igra i Nikolu, naratora priče. Režija je poverena Ivanu Živkoviću, koji je već sarađivao sa istim glumcem i producentom u našem najboljem filmu posle 2000. godine. Pogađate, naravno, da govorim o „Hadersfildu“.

Radikala Aćima Katića igra Žarko Laušević. Aćim je čovek strogih principa, a takvi ljudi su uvek podložni i tragediji. Lauševiću nije nimalo teško, zahvaljujući (ili ne zahvaljujući) sopstvenoj biografiji da tragediju dočara na upečatljiv način.

Četrdesetogodišnji Igor Đorđević igra starijeg Aćimovog sina Đorđa. Đorđević je bio odličan u seriji „Meso“ Kolje Pejakovića, a genijalan u filmu „Slepi putnik na brodu ludaka“ Gorana Markovića u kome igra čuvenog Petra Kočića. Ovog glumca pamtimo (ili ne pamtimo) i kao verenika Slobode Mićalović u nekoj Šotrinoj sapunici. A da im je trebalo pružiti drugu šansu, ovoga puta bez Bosiljčića, pravi je pogodak producenta i reditelja, jer je Slobodi poverena uloga Đorđeve žene Simke, koju igra prilično ubedljivo.

Tola Dačić je Nenad Jezdić, a mlađi Aćimov sin Vukašin – Radovan Vujović.

Scenario potpisuje Đorđe Milosavljević. Serija „Jagodići“ koja takođe prati sudbinu dva brata jeste nešto po čemu je ovaj dramaturg postao prepoznatljiv.

Ako ste znali sve ovo gore nabrojano, mogli ste i da pretpostavite da prva epizoda ne može izneveriti i da strah od ponavljanja „Nemanjića“ može komotno izostati.

Još jedna stvar može iz svega ovoga da se nauči: Ako zaista želite da vam nešto valja, morate angažovati profesionalce. Ma koliko koštali, jer dugoročno gledano, ipak su najskuplji amateri.

RTS je umesto svih onih stvari koje je snimio Radoš Bajić ili Šotra, mogao da stane iza desetak projekata kao što su „Koreni“ ili „Senke nad Balkanom“… i dugoročno gledano, sutra bi svi građani Srbije plaćali preplatu. Ovako građani imaju izgovor da se neće taliti za treš.

Problem je i u tome što mi živimo rijaliti, a to je uvek život od „danas do sutra“.

Što se Dobriće Ćosića tiče, oca nacije i srpskog Tolstoja, prvog predsednika krnje i razbijača druge Jugoslavije, čoveka koji je sa Naomom Čomskim davnih dana predlagao razgraničenje Kosova, partizanskog komesara s konspirativnim imenom Gedža i velikosrpskog nacionaliste, hilandarskog vinogradara i nesuđenog supruga harmonikašice Radmile Živković, saputnika Josipa Broza Tita na brodu „Galeb“ početkom sedamdesetih i saputnika moga oca po šumama Zlatara krajem osamdesetih, našeg najvećeg pisca 19. veka kako je o njemu u šali govorio novinar „Vremena“ Ivan Ivanji… mogu samo da kažem da je svoj najbolji roman napisao na početku karijere.

I da je nakon „Vremena smrti“, Vremena vlasti“, Vremena zla“ i Vremena zmija“ umro 2014. , u 92. godini života za vreme najvećih poplava koje su zadesile Srbiju. I zahvaljujući kojima smo o njegovom liku i delu ostali uskraćeni ozbiljne polemike.