Vidi, nije da sad nešto tu patetišem. Al’ ko velim, ajde da škrabam malo za velike medije.

Neću koristiti krupne reči, kao što su restitucija, rekonstrukcija itd. koje su ovih dana od itekako velike važnosti za našu zemlju. Svi ih znate, al da li znate pravo značenje tih istih reči?

No, skoro da je i to nebitno. Uglavnom trenutna politika ove zemlje je da što više mladih unakazi! Znam, znam, pričam koješta!

Osvrnuću se na neki deo ekonomije i da vam objasnim principe kako ona funkcioniše.

Osnove Makro ekonomije
Makro ekonomija ima određene šablone koji se mogu koristiti za određene modele, tj. ono što je vama u tom trenutku potrebno. U okviru makro ekonomije koja se odnosi na delovanje u svetu, ili delovanje jedne suverene države, što pak na žalost, nije u pitanju naša.

Osnove Mikro Ekonomije
Mikro ekonomija je ekonomija jedinke ili pojedinaca. Ukoliko vi imate 300 dinara u džepu, možete da birate šta ćete jesti tog dana. Baš to svojstvo šta jesti sa 300 dinara daje mikro ekonomiji suverenitet. Ali uvek možete i da odaberete opciju koju niste ni znali da postoji! Kupite paklu cigareta, i odete na 3 sendviča džabe. Ostaće vam 40 dinara u džepu višak. I pored toga ispričaju vam fenomenalnu priču kako teče med i mleko.

Šala na stranu. U medijima se puno pominju strane investicije. To nikako nije dobro za zemlju koja je još uvek, moram reći, nerazvijena. Zašto po Srbiju strane investicije nisu dobre? Pa jednan od razloga je i to da prilikom potpisivanja nekog ugovora o  stranim investicijama (uzmimo za primer fabriku kablova Leoni), država mora da obezbedi zemljište koju investitor zakupljuje na 99 godina (uglavnom za 1 (jedan) dinar), svu potrebnu dokumentaciju (dozvole). Strane kompanije uglavnom dovedu nekog stranca da im sagradi firmu, a stranac uzme podizvođača (da bi prošao jeftinije). Uvoze repromaterijal, sa čim se država složila u okviru ugovora, da bi izbegli oporezivanje.

Kao šlag na tortu, država je dozvolila stranom investitoru da može radnike da zaposli na minimalcu, kako bi zaposlili što više radnika. Jelte? To je dobro? Ne, to nikako nije dobro. Leoni uvozi reporomaterijal, kablove (bakar), kolorkodirane za njihove potrebe. Kao uvoznik plaća određen porez (suma od 8 do 12%). Međutim, kao izvoznik gotovog proizvoda, kao što zakon o izvozu predviša, on prvo plaća PDV na robu, u roku od 15 dana, a kasnije mu država refundira celokupan iznos jer on tu robu nije prodao u Srbiji. Tako da prostim razmišljanjem Leoni (u ovom slučaju) prolazi sa 50% manjim gubicima.

Evo ne znam zašto sam se baš za njih zakačio! No znam slučajeve gde su morali da nose pelene ovi sa slabim bešikama. A bilo je to i po novinama pa se zataškavalo jer su trebali da otvore još jednu fabriku u Nišu. Tri puta su je otvarali. 23000 imaju platu, od toga 5000 RSD moraju da podignu i da vrate u fabriku zbog prijave poslodavaca. Oni koji to ne urade, ne rade više.

Kontam, oni rade za 650 kinti dnevno. Imaju za paklu cigara i jednu pljeskavicu. Za struju i komunalije.

U mom gradu, omladina je prinuđena da ili radi u Leoniju, ili da idu za Beograd, ili inostransvo. Pretpostavljam da je tako i u ostalim manjim mestima. Jednostavno, oni su na privremenom radu u inostranstvu ili drugom gradu. Adresa ostaje ista. Nepromenjena. Država i ne može da ima informaciju gde se nalaze i šta se sa njima dogodilo, niti da li su zaposleni ili ne. Sve do onog trenutka kada prođe odjređen broj godina pa oni mogu da apliciraju za državljansvo. Onda se šalje policija da proveri zašto su zatražili državljansvo od druge države. I tortura kreće, sete se i pokojnog pradede i njega hoće da ispitaju. Imao sam tog iskustva. Tek nakon 6 meseci odustaju od ispitivanja i zašto i kako.

Šta će biti kada bude više domaćih stranaca od domaćih? Bićemo gastarbajterska država.

Hajde i da se pohvalim malo. Ima i toga. Radim sad na nekom projektu “Inostranih investicija”. Uglavnom, kaže jedan naš čovek, koji je inače radio za njih tamo preko, “Vidi, isplati se njemu da sagradi na ovoj njivi fabriku i zaposli 500 radnika sa platama po 300 evra! Država prve dve godine plaća penziono i zdravstveno osiguranje za sve radnike, znači nema dodatnih 150€ troška. Zemljište je uzeto u zakup na 99 godina, on kad sve uloži u ovo njemu se isplati cela investicija za 2 godine, posle toga je čist dobitak. Bili smo u pregovorima sa Rumunima i Bugarima, oni su tražili 950€ i 840€ minimalnu platu, plus doprinose, gde bi se  onda isplativost povećala na 15 odnosno 13 godina. Dug je to period vraćanja sredstava!”

Po meni to je veoma prosto objašnjeno zašto strane investicije nisu dobre za našu zemlju.

Dal je to Život?