Rado sam prihvatio poziv kolege i akademskog slikara Stanka Nikačevića da mu pravim društvo na putu za Užice, budući da je dotični morao da završi posao vezan za ramljenje svojih slika, a koje će, u formi samostalne izložbe zakazane za 8. februar otvoriti Dane kulture u našem malom gradu. Drugi razlog je što sam i sam morao da uramim sliku pomenutog autora, a koju sam ranije dobio na poklon.

U Užice smo stigli oko podne i ubrzo našli majstore. Dva brata, sredovečna gospoda, bave se predano porodičnim biznisom. Imaju i dve galerije, jednu u samom gradu, drugu na Zlatiboru. U kući, na tavanu, im je radionica. Sva je u neredu, ali majstori se u njemu savršeno snalaze. Iz gomile uzimaju uzorke za parspartu i ramove, u hodu se dogovaraju, prepričavaju anegdote sa lokalnim umetnicima… Sve ide nekako lako. Valjda je to odlika profesionalaca koji se veoma dobro razumeju u svoj posao. Dobijamo i sok od borovnice, što ne bi bilo ništa čudno u domu vrlih domaćina da prethodne večeri, pred put, nisam sanjao kako te iste borovnice berem po Murtenici sa Predsednikom Republike Aleksandrom Vučićem. Kao vrsni tumač snova i realista, mogao sam samo da zaključim da smo i predsednik i ja nekako omalokrvili i na tome bih se za sada zaustavio.

Nakon ugovorenog posla i ručka u Užicu, Stanko i ja odlazimo na Zlatibor. Imao sam nameru da pokažem kolegi kolekciju slika koje se nalaze u Hotelu „Palisad“.

Pre otprilike mesec dana bio sam na tom mestu posle dužeg niza godina i zahvaljujući solidnom poznavanju istorije umetnosti (slušao sam je četiri semestra kod profesora Jegora Denegrija), uspeo sam da shvatim da je zbirka slika gospodina Vasilija Mićića bogata u svakom smislu. Tom prilikom nisam mogao da uđem u Galeriju, već su mi bile dostupne samo slike koje su se nalazile na recepciji i u delu zgrade pretvorene u salon gde možete popiti kafu i piće. Slike su ostavile na mene vanredan utisak, posebno zbog toga što su ostali gosti pored njih prolazili bez nekog naručitog osvrta, razgovarajući mahom o biznisu ili doživljajima sa ski staze.

Dolazak na isto mesto, samo u društvu akademskog slikara, prethodni doživljaj bi mogao samo da učinim još kompletnijim i dubljim. I to se ispostavilo kao tačno. Čim smo ušli u hol zgrade, Stanko je u hodu prepoznavao o kojim je autorima reč, u kom su vremenu stvarali, zbog čega su bili značajni… Obišli smo hol i onda se udobno smestili u Salonu. I to na mestu gde se nekad nalazio kamin uz koga se Drug Tito nekad, pušeći tompus i cirkajući skivi, grejao i odmarao od državnih poslova i partijskih drugova. Ili košenja, pošto je po svedočenju nekih meni bliskih Zlatiboraca, prvi čovek SFRJ-a, bežeći od obezbeđenja, umeo da bane među seljake na livadu, uzme kosu i mane nekoliko puta po travi.

„Svi značajni domaći autori su obuhvaćeni u ovoj kolekciji“, kaže Stanko obuhvatajući pogledom Salon, dok ja i dalje mislim o Drugu Titu. „Posebno oni između dva svetska rata. Mislim da nedostaje samo Katarina Ivanović, prva sprska slikarka i Paja Jovanović. Oni su svoja dela, kao cele legate ostavili na poklon državi i teško ih je naći u privatnim kolekcijama.“

Nakon popijene kafe, uz priču o vrhunskoj umetnosti, kolega i ja smo zamolili šeficu sale da nam pokaže i Galeriju. Rekla je da se Galerija može videti samo uz prisustvo obezbeđenja i zamolila nas da sačekamo koji minut dok se ne pojavi „gospodin u uniformi“. I gospodin je ubrzo stigao i uveo nas, kako je objasnio, u prostoriju koja je planirana samo da kratko vreme posluži kao Galerija dok se ne adaptira ceo jedan blok hotela koji bi mogao da bude adekvatan prostor za dela srpskih majstora. A unutra, dok smo vodili nekonvencionalni razgovor sa šefom obezbeđenja, videli smo dela Uroša Predića, Nadežde Petrović, Save Šumanovića, Bete Vukanović, Čelebonovića, Aralice, Konjovića, Mila Milunovića, Gvozdenovića, Bjelića, Dobrovića, Lubarde, Miće Popovića…

Šef obezbeđenja nam je objašnjavao da vlasnik cele kolekcije, kao i Hotela „Palisad“, Vasilije Mićić, shvata vrednost i značaj umetnosti i ponekad ne žali novca da bi došao do neke značajne ili reprezentativne slike, kao i da pored zbirke na Zlatiboru, ima i zbirku u Beogradu.

Zatim Stanko objašnjava šefu obezbeđenja da je novac pametno uložen, jer vrednost pomenutih slika može samo da raste, premda je njihov najveći značaj, ipak – duhovne prirode. Kaže i da su mnoge generacije mladih u Srbiji ostale oštećene zbog toga što još nije obnovljen i pušten u rad Narodni muzej Srbije u Beogradu, ali da su isto tako pored konzumenata oštećeni i mladi autori, koji dugi niz godina nisu mogli da izlažu svoja dela u Muzeju moderne umetnosti i tako svoju karijeru učine „vidljivijom“.

„Identitet mnogih mesta bio bi teško prepoznatljiv ili u značajnoj meri osiromašen da se za njih ne vezuju imena velikih umetnika“, kaže Nikačević. „Šta bi, recimo, bio Šid bez Save Šumanovića? Ili koliko je na kulturnoj vrednosti dobio Sombor kad se zna da se u njemu nalazi Galerija „Milana Konjovića“. Isto je i sa ovim hotelom. Bio bi malo bolje uređena zgrada, kakvih ima na stotine, da ga ova zbirka slika ne čini jedinstvenim u Srbiji.“

Šef obezbeđenja klima glavom i aminuje sve što naš ad hoc kustos besedi.

„Odmah se primeti ko se razume u umetnost, a ko ne“, kaže šef gledajući u Stanka. Ja u tom trenutku ćutim i razmišljam da li će slike mog prijatelja dostizati cene pomenutih majstora iz kolekcije hotela „Palisad“. Verujem da hoće, jer ne bih mu na kvarno, vadeći se na prijateljstvo, uzimao iz ateljea dela koje mi se dopadnu. I on mi ih davao, verujući da njegovo vreme i zreli umetnički izraz tek treba na nastupi.