Susret

-„Nemoj to nikom govoriti“, rekla je baba zamišljeno gledajući u pravcu planine koja se nadvijala nad selom i jednim dijelom stajala uspravno, kao na straži. I njen pogled je bio nekako zapovjednički i mudar.

-„Zašto?“, upitah je.

-„Zato što će neko misliti da si luda, eto zato!“- presiječe me naglo skrenutim pogledom i krenu naviše, za stadom koje odjednom, kao preplašeno, pođe put kuće.

Stajala sam još neko vrijeme gledajući u planinu i brežuljak ispod nas, sa druge strane puta. Pa vidjela sam ga, što bi neko mislio da sam luda, razmišljah gotovo naglas. Lijepo je stajao dolje. Bijeli, krilati konj. Čist, srebrn, ponosan, kitnjastog repa. Pojavio se, imao pred očima ovaj isti pogled, lagano zamahnuo krilima, a onda uzdignute glave odšetao. Čudilo me je zašto nije odletio i za šta mu uopšte služe krila. Mnogo kasnije sam shvatila da neka bića svoja krila nikada ne iskoriste na pravi način.

Tog dana baba skoro ništa nije pričala. Pomišljala sam da je ljuta. A zašto bi se i ljutila. Mučilo me to. Kada sam htjela opet da započnem razgovor o čudnovatom događaju, prekinula me je. Shvatih da treba ćutati. Zanavijek. Kao što se o mnogim stvarima zanavijek i ćuti, a ne znaš zašto – zato što je neprihvatljivo, čudno ili neuobičajeno ili jednostavno zbog osude okoline do koje drže svi ljudi pod ovom planinom.

Uveče je plela. Kao i obično. Pridržavala sam joj vunu i netremice gledala u bijelo klupko koje se kao čigra vrtjelo na podu i pravilo jednoličan zvuk.

-„Znaš ti Miliju?“- odjednom me upita.

-„Kog Miliju?“

– „Onog s brijega.“

To su bili oni trenuci kada je u vazduhu mirisala priča – zanimljiva, često teška i tajanstvena. Priča nestvarna o stvarnim ljudima koja se sluša svim čulima i od koje zenice rastu spram neba.

I onda je pričala. Jednostavno i lijepo. Bez mnogo uljepšavanja, bez nepotrebnih digresija, ali pitko, kako znaju samo ljudi jednih godina i jednog vremena. Oni koji su živjeli jednostavnim životom, krijući svoje trzavice, slušajući mnogo, a govoreći malo.

Ispričala je priču o Miliji.

Milija je bio stolar. Poznat u svim okolnim selima i čuven po umijeću i poštenju. Nikada se nije prihvatao posla ako unaprijed ne bi bio sasvim siguran da ga može savršeno uraditi. Nije mnogo govorio, a dok radi- nikako. Ljude je cijenio, ali svoj rad baš i nije, stoga se i pored tolikog posla nikada nije obogatio. Kažu, takav čovjek se rodi i ne možeš ga ispraviti. A onda, naglo se izmijenio. Dugo niko nije znao zašto. Postao je mrzovoljan, odbijao je poslove ili bi ih započeo, pa onako, nidokle, ostavio. Jedan miran i rijetko dobar čovjek posta najveći osobenjak u selu. Kažu da je znao naići pored čovjeka, pogledati ga iskosa i proći ne nazvavši ni Boga. A to je u ovoj okolini smatrano za krajnji bezobrazluk.

Poslije nekog vremena, počeše kružiti razne priče. Sve te priče su pokušavale da objasne Milijin preobražaj. Nikad kao u odgonetanju i analizi nekoga iz sela, ljudi nisu tako maštoviti. Takve priče i pretpostavke dosegnu vremenom od rekla- kazala do čudnovatih priča prepunih detalja i vijernih prikaza situacija.

Priča koja je djelovala najnestvarnije, nekako je, po običaju, dobila najistinitiji pečat i bila najviše prihvaćena u narodu. Objašnjenje Milijinog preobražaja je bilo – sreo se sa nečastivim. Kažu, dok se vraćao sa jednog dužeg posla iz susjednog sela gdje je boravio nekoliko dana, već nadomak kuće, idući potokom, presreli su ga neki. Izuzetno visoki ljudi, izduženih vratova i malih glava. Okružili su ga i počeli igrati kolo oko njega. A onda, završivši svoju igru, napali su ga, udarajući ga nekakvim palicama za doboše i vukući ga po zemlji, cereći se neprestano. Vukli su ga, doduše, prema kući. Niko ne zna koliko je ta „igra“ trajala. Ali se u selu „pouzdano“ znalo da su ti ljudi izduženih vratova nestali kad se začuo prvi pijetao, u zoru. Miliju je našla žena na kućnom pragu, iscijepane košulje, izgrebanog vrata, u bunilu. Onda je ležao nekoliko dana u postelji ne mičući i ne govoreći. Poslije se nekako pridigao, ali, kažu, više nije bio isti. Malo je radio, a i kada bi se prihvatio posla, gunđao bi. Mnogo je spavao, malo jeo. Znao se i svađati po cio dan ako mu samo tako naleti.

Međutim, kao što to sa seoskim pričama biva, i ta priča o stolarevom preobražaju morala je dobiti nekakav rasplet. Milija je, kažu, prvi put o tome progovorio na krsnoj slavi kod najboljeg prijatelja. Kog njega je još samo i išao. Valjda ga je on mogao još uvijek trpjeti.

Te godine, za Svetog Nikolu, do prilično kasno ostalo je njih nekoliko gostiju i domaćin. Kod njih, Jovanovića, znalo se. Dok se i posljednji gost ne uspije oduprijeti domaćinovim pritiscima da sjedi još, sofra se ne sklanja, rakija se dosipa, pričaju se priče o ljetini, raznim sudbinama, prošlosti. Jednom je, pričali su, gost za sofrom zaspao. Domaćica i domaćin su dežurali kraj njega sve dok se nije probudio. Takvi su običaji!

Tako je i ovaj put bilo. Njih petorica su ostala do kasno, a priče su se ređale jedna za drugom, tekle kao nova, ovogodišnja rakija niz grlo, bez zapinjanja. Šta je bilo Miliji da ispriča svoj susret sa nečastivim, ne zna se. Ali je ispričao. Tako su bar svjedoci rekli. Mada, svaki od njih četvorice imao je svoju varijantu priče. Možda zbog slabog pamćenja, a možda zbog rakije.

Međutim, to što se novi, izmijenjeni Milija te noći otvorio četvorici, nije bio kraj njegove drame. Vraćajući se sa slave, opet blizu kuće, samo sa druge strane potoka, nanovo je imao sustret sa višom silom. Ovaj put je ugledao jaku svjetlost. Toliko je bila jaka da je dlanom morao zakloniti izvor svjetlosti kako bi koraknuo naprijed. A onda, iz te blještavosti, ukazao se Sveti Nikola. To ga je zakovalo za zemlju. Nije mogao ni da izusti nešto, niti da se pomjeri. Nekoliko sekundi je tako stajao, a onda je Sveti prišao, blaženog izraza na licu, poštapljujući se na neki štap koji je bio kao od samoga sunca. Polako je digao ruku i dotakao Miliju po kosi. Učinilo mu se tada da je Sveti izgovorio nešto, a kasnije, kada je svjetlost nestala i on došao sebi, bio je siguran da jeste. To je bila jedna rečenica: „Budi onaj stari.“ Milija, sjetivši se te rečenice koja odzvoni u njegovim ušima kao najbučnije i najljepše zvono sa crkve, prekrsti se, a zatim se stade opet krstiti, izgovarajući riječi neke molitve koju, siguran je bio, do tada nije ni znao.

Već sutradan sve se izmijenilo. Nanovo. Milija je ustao iz kreveta zdrav, čistog uma, raspoložen, tih, spreman za rad. Svi su ga u čudu gledali bojeći se kakvog ponovnog ludila, ali nisu smjeli ništa da pitaju. Na kraju, njegov sin se usudi i upita ga šta mu se to desilo pa je drugačiji. Milija je rekao: „Božja volja i Božja ruka. To je…“ Tog dana su svi njegovi ukućani bili obuzeti neobičnom tihom radošću i strijepnjom. Milija se vratio na staro. Kako je njegova žena rekla – ozdravila mu glava preko noći.

Kod tog dijela, baba je prekinula priču.

-„I, šta dalje?“- pitala sam nestrpljivo.

-„Nema dalje. Kud bi dalje? Bog je riješio njegovu sudbinu. Bog i Sveti Nikola“, – reče ona tako sigurno kao da je ni najuvjerljiviji dokazi ne mogu odvratiti od toga što govori i u šta vjeruje.

-„Ti si se samo trebala prekrstiti“ – nastavi ona.

-„Kako… kad?!“- začudih se ja naglim zaokretom priče na mene.

-„Kad ti se ukazalo ono… danas…“- kao da nije smjela izgovoriti šta je bilo to što sam vidjela. Onda nastavi.

-„Slušaj, kad se tako nešto desi, dijete, to se neko poigrava s nama. To su ti razna čudesa koja ne postoje. Pa opet, nekako ih sretnemo. Ko zna šta nam je u glavi. E, onda, lijepo, prekrstiš se, pomoliš se svome svecu, staneš malo pred ikonu i onda si sačuvan.“

-„Shvatam… A, šta je bio sa Milijom…? Mislim, kako se sad ponaša…?“

-„Fino, kako Bog zapovijeda. Starost i njega stigla. Svake godine za Nikoljdan on ode u crkvu, a kod kuće zapali svijeću, pomoli se Bogu i sve isto ko za svog Svetoga. Tako i treba. Jer, da ne ispriča ono na slavi i da mu Sveti Nikola ne pomože, ko zna šta bi bilo sa njim onakvim…“

Te noći sam dugo gledala u parče mraka koji je virio iza nehajno okačene zavjese na malom prozoru babine sobe. Činilo mi se da zvijezde sijaju kao onaj štap Svetoga iz priče, a da je noć crna kao neki prljavi dlan lošeg čovjeka koji se napreže da te iste zvijezde prekrije i ukloni sa vidika…

Od bijelog konja sa brežuljka do danas je prošlo mnogo. Ali, nije prošlo baš toliko mnogo do saznanja da je konj bio plod mašte koja je bujala pod uticajem knjiga i siline saznavanja svijeta, nesnosne imaginacije koja zna da obuhvati sasvim veoma mlado biće. Jer, pričali su kasnije da je nekom Savu pobjegao konj iz štale. Našli su ga poslije nekoliko dana daleko od sela. Dakle, moja vizija je bila donekle tačna. Samo što sam mu ja dodala krila i on je postao čarobniji i potpuno u skladu sa mojim tadašnjim preokupacijama.

A za Miliju… Kasnije sam saznala da je svo njegovo ludilo dolazilo zapravo od rakije, koja je uticala na njega više nego što su na mene knjige, pa sam ja imala susret sa konjem, a on direktno sa nečastivim u vidu neobičnih ljudi dobošara.

Ono što je u seoskim pričama ostalo neizmijenjeno, jeste način njegova ozdravljenja. Svi su bili složni u tome da mu je pomogla slava i Sveti Nikola. Niko drugi. Vratio ga, kažu, na pravi put. Ostavio rakiju i prihvatio se posla i porodice.

A ja… Ja sam zapamtila babinu priču kao i mnoge druge. Iz svake je ostala neka pouka ili navika. Danas ne viđam konje, niti bilo kakve slične pojave. Ali, srećem se sa nečastivim. Ne onakvim, po Milijinom obliku. Ponekad neka zla sila virne u moj život, navodi na iskušenja, na pogrešne puteve ili dovodi u blizinu loše ljude. „Lijepo se prekrstiš“ – zazvone babine riječi onako zapovjednički. I sve nestane. Duh se okrijepi i ostane uspravan kao naša planina koja se nadvija nad selom, nesalomiva i uzvišena.