Koliko mi umemo da budemo narod koji drži do principa, može da nam pokaže jedan primer iz gradskog prevoza u Beogradu. Ne taj primer na koji ste pomislili, nego jedan od ranije.

Pre par godina, jedan principijelni vozač gradskog prevoza je odbio da nastavi sa vožnjom dok iz autobusa ne izađe jedna slabovida osoba, koja je bila sa psom obučenim za vodiča slabovidih osoba.

I gospođa je bila izbačena iz autobusa.

Putnici u autobusu se nisu nešto preterano bunili, jer – gde psa u autobus?

“Da pašče nekoga ujede, pa šta onda? Tako jedan moj kolega pustio kera u autobus, on ujeo nekoga, i kolega posle najeb’o. Ne može pas u autobus i tačka. Pravila su pravila.”

Parafraziram malo, ali to je otprilike rekao vozač, koga je tada neko od putnika snimio mobilnim telefonom dok je mirno posmatrao šta se dešava.

Kasnije tog istog dana, ista ta nesrećna žena je preživela sve to još jednom, samo što se ovog puta događaj dešavao u tramvaju. Pravila su opet bila slična – ne može pas u tramvaj i tačka.

Šta se nakon toga dešavalo, i koliko je puta pomenuta gospođa imala problema u gradskom prevozu, nije mi poznato.

Kad pomenuh tramvaj, neki dan se opet desio incident u tramvaju u Beogradu.

Napastvovana je jedna devojčica od petnaest godina.

Vozač je nastavio da vozi. Putnici su nastavili uredno da sede, i gledaju kroz prozor, kao što po komandi većina čini dok se vozi u prevozu, da ne bi slučajno ugledali neku trudnicu ili stariju osobu kojoj bi trebalo da ustanu.

S obzirom da je napasnik bio “glavna zvezda” incidenta, i da je prikazan u krupnom planu na televiziji i u novinama, svi ostali su epizodisti, pa se javnost njima nije ni bavila.

Ali o pomenutom smo vrlo brzo saznali gomilu detalja – zove se tako i tako, vlasnik je te i te firme, član je opštinskog odbora te i te stranke u tom i tom mestu.

Takođe smo saznali da ga je žena iznervirala, pa je rešio da iskali bes na slučajnoj maloletnoj putnici iz tramvaja.

Ime devojčice koja je napadnuta nismo saznali, bar ja nisam. O toj devojčici tačnije ne znamo ništa.

Ne znamo da li je uspela da pogodi stanicu na kojoj treba da izađe, s obzirom na stres koji je doživela.

Ne znamo kako je spavala te noći, s obzirom na stres koji je doživela.

Ne znamo da li je uopšte spavala bilo koje noći od tada, s obzirom na stres koji je doživela.

O putnicima iz tramvaja takođe ne znamo ništa. Njima je u svakom slučaju bilo lakše kad su saznali da je napasnika iznervirala žena taj dan – imao je opravdanje, treba razumeti čoveka kad ga ponesu emocije. A i član je stranke, pa je ipak dobro što nisu reagovali, da se ne zameraju sa čovekom iz stranke.

Generalno, ovo društvo odavno ne zna šta je empatija, i upada u sve veću apatiju.

Empatije nije bilo kad je izbačena slabovida žena iz tramvaja.

Empatije nije bilo kad je napadnuta devojčica u tramvaju.

Svi su gledali svoja posla.

Izostanak empatije i sve veća apatija su doveli do toga da svi gledamo svoja posla. Došli smo do toga da smo u stanju da prisustvujemo silovanju, i da ne reagujemo na bilo kakav način.

Već sam pisao ranije da nam preti opasnost da postanemo društvo u kome se gubi vera u ljude, ako je moje mišljenje nekome uopšte bitno. I mislim da smo na “dobrom” putu.

Gledaćemo svoja posla dok neko maltretira dete u tramvaju ili dok vozači isteruju pravdu nad slabovidom ženom.

Gledaćemo svoja posla i dok razapinju Igora Jurića, čoveka koji je izgubio dete, i osnivača fondacije koja pokušava da pomogne nekoj drugoj deci. A čoveka razapinju po medijima jer je nekad imao neki privredni prestup, za koji je kažnjen i za koji je već platio na neki način. A “istraživački novinari” ne bi bili istraživački novinari kad ne bi taj slučaj povezali sa planom da se ukrade neki novac, na račun velike lične nesreće koja se čoveku desila.

Gledaćemo svoja posla dok razapinju Sergeja Trifunovića, zato što njegova fondacija pokušava da pomogne nekoj deci i radi posao za koji država nije sposobna. A “istraživački novinari” opet ne bi bili istraživački novinari kad ne bi provalili da se “osvedočeni narkoman i petokolonaš” kocka sa tuđim parama.

Gledaćemo svoja posla dok razapinju dete zgaženo na pešačkom prelazu od strane bahatog bogatog sina još bahatijeg bogatog tate, da bi se prikrila nečija krivica.

Gledaćemo svoja posla, a onda će jednom da bude kasno.