Još je čuveni šerif Meklaud (Denis Viver) davno govorio – Ukoliko nisi u stanju da budeš prestravljen pred prirodom, onda stvarno nešto nije u redu sa tobom… Dakle?

Beskrajni osunčani draževački i bistrički pašnjaci i proplanci, mirisne livade, plavo nebo, opojan vazduh, reka koja….

– Čekaj, brzo, brzo, zatvaraj prozore!
– Isključuj ventilaciju!

Tipične su rečenice u sam ulazak u Prijepolje.

Pored one priče o nekakvim piramidama čije stranice,za razliku od onih afričkih, popunjavaju šume i nisko rastinje, Prijepoljci bi mogli uskoro da se pohvale da imaju jednu moderniju, možda i atraktivniju. Iako se u drevnim čuvalo bogastvo, ova je bukvalno izgradjena od bogatstva. Opor miris metana, miris ustajalosti, truleži, crkotine, miris paljevine i sivilo koje sve to prati, nikako ne mogu predstavljati bogatstvo? Logično razmišljanje, no igrajte šah, to Vas tera na razmišljanje par poteza unapred.

Svedoci smo rugla koje nastaje kad protutnji bujica dolinom Lima, kesa po granama, ambalaža koje se godinama njišu na vodi, stanja koje se godinama ne menja, da i hladnokrvnosti nadređenih ne smemo zaboraviti. Postavljam pitanje – Zašto?

Po struci sam, u stvari je to trebalo da budem do sad, inženjer zaštite životne sredine, međutim, motivaciju mi je ranilo (ne i ubilo) opšte stanje u društvu.

Nedavno sam od SANU i Regionalne Razvojne agencije Srbije, zajedno sa koleginicom sa Više škole, Milenom Tomić, dobila posebno priznanje iz oblasti zaštite životne sredine baš za problem odlaganja otpada, a pre par nedelja i od Societe General banke i Generator grupe za isti problem samo, naravno, nudeći   drugo rešenje. (Ne pominjem ovo hvale radi, već radi pokazivanja da rešenja postoje).

Deponija, greška- smetlište Stanjevine, 18 godina određeno je kao privremena lokacija za odlaganje otpada. Statistički podaci govore da se dnevno dotera oko 35 tona otpada na pomenutu lokaciju. Ne smem ni da pomislim kako izgleda prva jutarnja kafa meštana koji žive nadomak smetlišta, prozore verujem da ne otvaraju, veš ne kače na žice, ili su se pak prilagodili stanju jer se njihov glas, akcije, peticije- očigledno ne čuju. Kapaciteti su odavno popunjeni. Banjica na samo par kilometara izgleda…. u stvari, ne izgleda uopšte.

Jedno od idejnih rešenja, bar kako se provlači kroz medije, jeste teranje otpada u Užice u pretrpano Duboko koje i te kako ima problema i sa kapacitetima i sa metanom kojeg su primorani da spaljuju.

No, po meni spaljivanje CH4 je kao spaljivanje novčanice od 100 dinara.

Rešenja koja smo pomenuta Milena i ja ponudili su se sastojala prvo u iskorišćenju metana sa deponija koji je jako opasan, zapaljiv, otrovan i ima poguban uticaj na omotač. Poređenje radi, 1 tona metana štetna je koliko i 21t ugljen dioksida. Dakle, iskorišćenje metana i dobijanje električne ili toplotne energije od njega i ostalih gasova koji se oslobađaju na deponiji. Grubom procenom posebnom tehnologijom pretvaranja otpada u električnu energiju okolna mesta, domaćinstva, njih oko 1200 bi mogli da dobijaju električnu energiju sa Stanjevine uzimajući u obzir da se već 18 godina tu odlaže otpad i da postoje određene količine, naslage metana, pored struje, moguće je dobijanje toplotne energije.

Sudeci po plodnom, neiskorišćenom zemljištu oko Lima, kada bi ideja zaživela, ubrzo bi moglo da nikne desetine i desetine plastenika-staklenika koje bi baš ovaj otpad zagrevao i na taj način bismo podstakli poljoprivredu.

Drugo rešnje se ogledalo u kompostiranju otpada, dobijanju organskog đubriva i čaja od komposta, jako jednostavnom tehnologijom i što je najvažnije- jeftinom. Obe investicije bi veoma brzo isplatile same sebe, stvorile nova radna mesta, poboljšale poljoprivredu regiona, a pre svega, doprinele poboljšanju životne sredine (dok tamo neki narušavaju reke).

(Detaljno razvijene biznis planove zainteresovani mogu dobiti na uvid)

Ovo stanje koje nas je zadesilo sa otpadom, klasična je refleksija stanja našeg društva. Doduše, grešimo što malo više recikliramo neke političke ličnosti godinama, a malo manje recimo PET ambalažu, ali usled nedostatka osnovne etike, ko će ga se sad hvatati za ekološku etiku.

Mislimo o budućnosti. Zeleni pozdrav!

Tekst napisala Ivana Radmilović