Legenda kaže da je u Crnoj Gori, na Cetinju, posle Drugog svetskog rata, jedan komunistički funkcioner onižeg rasta poželeo da sedi u Njegoševoj stolici… Pošto nije imao fizičke predispozicije da se komotno zaturi ko vladika Rade, budući da su mu noge visile u zraku i mlatarale, problem je rešio po principu „Gordijevog čvora“. Prezicnije, testerom je prerezao nogare taman toliko koliko mu je falilo da mu udovi dotaknu pod.

Ne znam da li je ova legenda tačna, ali je lepa, jer nam slikovito objašnjava kako neke ljude, događaje ili dela uvek pokušavamo da uprostimo i svedemo na svoju meru, iako im, po prirodi stvari, nismo dorasli.

Ipak, jedan slučaj nam uliva nadu da ne mora uvek biti sve bahato i samoživo što dolazi od vlasti, već da i funkcioneri mogu žrtvovati ličnu udobnost zarad interesa pučanstva. Jedan od baja tog formata je Dragan Marković Palma.

O čemu je ovde zapravo reč? Čovek je svoju kožnu fotelju zamenio drvenom hoklicom. Običnom drvenom hoklicom. Fotelju je pre toga dao na licitaciju, a srećni kupac je za tu dragocenost koja se po nabavnoj ceni mogla pazariti za 300 (i slovima: trista) evra, platio četiri puta više. Pokupovao je još neke fotelje lokalnih glava iz Jagodine, a novac će, kako mediji javljaju, biti uplaćen siromašnim porodicama kao privremena pomoć.

Dragan je već instalirao hoklicu u svom kabinetu i sa tog improvizovanog trona nas je prosvetlio besedeći kako nije rođen sa foteljom i kako se kroz život napatio, pa mu neće pasti teško da posedi malo i na drvenoj bazi.

Ta stolica, na kojoj Palma sad sedi, košta 1700 dinara (ili slovima oko četrnaest evra), što je, ako niste kupili diplomu osnovne škole, jeftinije 21, 42 puta od fotelje po nabavnoj ceni ili 85,71 put od fotelje po ceni licitacije.

Kako smo dalje informisani u reportaži, hoklica je pogodna i za mužu krava. Znači sednete na hoklicu i pomuzete kravu. Ili ako imate sreće pa ste Dragan Marković Palma lično, onda sednete na hoklicu i upravljate Jagodinom, a posle radnog vremena, ponesete hoklicu u rodno selo i pomuzete marvu.

Palma, za one koji ne znaju, živi u selu Končarevu, odmah pored Rakitova, a preko pasarele, s leve strane auto-puta Beograd-Niš. Kad sam jednom bio na proputovanju kroz taj kraj video sam mu kuću. Zgodna kuća, ne razumem se sad u stilove, ali čim je kraj Morave, mora da je neki moravski.

A dok sam radio kao novinar političke rubrike u jednom beogradskom dnevnom listu i po potrebi službe odlazio u Narodnu skupštinu, u sećanju mi je ostala scena kad je Palma izašao iz zgrade na ulicu, pored Čedine zebre, uzeo mobilni, pozvao neki broj i za manje od deset sekundi, ispred njega se stvorio lični šofer u nabudženom džipu. Palma je brzinski seo na mesto suvozača i odjezdio ka jugu… Onako ćelav i krupan, izgledao je doista moćno.

Danas sam se, međutim, raznežio kad sam ga video na hoklici. Onoliki čovek gnezdi se na stolici za mužu krava sve da udovolji Srbima. Zar je moguće da smo toliko prokleti?

Neću da budem maliciozan i da kažem da je to marketinški trik. Niti da je vlast na svim nivoima ostala bez kreativnosti i sad se služi jeftinim populizmom. Pohvaliću čak i lokalnog biznismena iz Jagodine koji je izdvojio solidan keš, čiji će krajnji korisnici biti ljudi koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Možda kratko pomislim kako taj biznismen ima dilove sa Palmom u nekim velikim poslovima, pa mu nije bilo teško da pristane na ovaj performans, ali to će biti samo moja grešna misao. Grešna, jer je čovek možda talentovan za biznis, ali da bi normalno nastavio da se njim i bavi, morao je da pristane na ponudu koju nije mogao da odbije… Ko zna na šta čovek sve može da pomisli kad su srpski političari u pitanju.

Ali evo jednog mog predloga dok vladajuća elita ne izađe iz krativne krize. Nek se sad nađe neki drugi biznismen koji će kupiti hoklicu za trista evra i da se te pare onda daju Palmi za novu fotelju. Ipak je on ozbiljan čovek i fotelja mu lepo stoji. A da za performanse i dalje bude zadužen Vulin. Njemu to ide od ruke samo tako.